Tema biračkog spiska godinama opterećuje crnogorsko društvo, a tradicionalno se aktuelizuje pred izbore. I ovoga puta utvrđene su brojne nepravilnosti, a Ministarstvo unutrašnjih poslova predlaže izmjene zakona o registrima prebivališta i boravišta. Crnogorski državljani koji planiraju da se presele u drugu državu, ili oni koji se iz inostranstva vraćaju da žive u Crnoj Gori moraće to da prijave. I to je samo dio izmjena, na koje stručnjaci i pojedine partije već imaju zamjerke. Koje – čulo se u emisiji „Okrugli sto“ koju emitujemo sjutra od 20.30 časova na Parlamentarnom kanalu.
Brojne nepravilnosti utvrdila je radna grupa koju je formiralo Ministarstvo unutrašnjih poslova, upoređujući podatke s popisa i biračkog spiska.
Državni sekretar MUP Crne Gore Novica Obradović kazao je da su došli do toga da su 173 naša državljana koji su preminuli upisani u birački spisak.
„Onda smo došli do podatka da imamo više od 14.000 državljana koji su upisani u birački spisak, a izjavili su da van Crne Gore žive duže od 20 godina“, rekao je Obradović.
Zbog toga su predložili izmjene i dopune Zakona o registrima prebivališta i boravišta, kojima je, između ostalog predviđena obaveza građanina da prijavi ukoliko trajno napušta Crnu Goru.
Stručnjaci, međutim, smatraju da će ta odredba biti teško primjenjiva.
Ekspert za imigraciono pravo Bojan Bugarin navodi da ko god odluči da ode da živi van Crne Gore niko nije siguran da ide tamo trajno da se nastani.
„Svako ide s nekim ciljem, da proba, da vidi, pa ako ne uspije da se vrati za godinu, dvije, tri“, kazao je Bugarin.
Osim struke, primjedbe na predloženo rješenje imaju i pojedine partije. Iz Bošnjačke stranke kažu da su izmjene zakona direktan udar na građane koji privremeno žive u dijaspori.
Poslanik BS Adel Omeragić kaže da je neko otišao iz ekonomskih razloga, neko bezbjednosnih ili političkih razloga.
„A mi umjesto da se tim ljudima na neki način izvinimo što su morali da napuste svoje ognjište, mi pravimo zakonsko rješenje koje će tim ljudima da oduzme prebivalište“, rekao je Omeragić.
Iz SNP-a, s druge strane, smatraju da se pogrešno stvara slika o tome da je predloženo zakonsko rješenje usmjereno protiv dijaspore.
Poslanik SNP Bogdan Božović kaže da ukoliko neko u dijaspori živi više decenija i uživa građanska prava tamo, školuje svoju djecu, ima namjeru da ostane da živi, onda nije pošteno da oni odlučuju o izbornim procesima u Crnoj Gori i ko će ovdje da vlada.
Iz MUP-a ističu da im nije cilj da bilo kome oduzimaju prava. Poručuju da su otvoreni za sve sugestije kako bi se pronašlo rješenje koje će biti u interesu svih i otklonile sumnje u regularnost izbornih rezultata.
Cilj takozvane „afere S.Č.“ bio je da se kompromitacijom Crne Gore i mene učvrsti negativan stav međunarodne zajednice protiv crnogorske nezavisnosti, poručio je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista, počasni predsjednik DPS-a, u posljednjem dijelu intervjua Televiziji E povodom 20. godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore.
Đukanović je rekao da nema sumnje da je afera S.Č, lansirana u novembru 2002. godine, izraz kontinuiteta destrukcije bezbjednosno obavještajnih agencija Srbije, potpomognut karijerizmom i neprofesionalnošću nekih od važnih ljudi u državnom rukovodstvu Crne Gore. Vjeruje da je neposredan povod te afere bio iznenađujuće dobar rezultat koji je koalicija DPS-a i SDP-a napravila na parlamentarnim izborima u oktobru te godine.
Ukazuje na ciljeve te afere. Najvažniji je bio, smatra Đukanović, spriječiti brzo formiranje stabilne Vlade i na taj način odložiti njene aktivnosti na pripremi referenduma.
„Drugo, ideja je bila da se podrije jedinstvo unutar vladajuće koalicije. Računalo se na određene pukotine koje postoje u odnosima DPS-a i SDP-a. Jedan od dodatnih ciljeva bio je i kompromitacija tužilaštva Crne Gore, putem insinuacija da su neki visoki zvaničnici crnogorskog tužilaštva učestvovali u trafikingu. Time bi se poslala poruka međunarodnoj zajednici da Crna Gora nema kapacitet da uspostavi vladavinu prava, ni odlučnost i kapacitet da se ozbiljno bavi globalnim problemima kakav je trafiking“, istakao je Đukanović.
Podsjeća i na okolnosti u tadašnjoj državnoj zajednici, navodeći da su vlasti u Beogradu tada pravilno čitali da je Beogradski sporazum taktički ustupak odlaganja referenduma o nezavisnosti za tri godine, da bismo obezbijedili partnerstvo EU koje je, kaže Đukanović, bilo nasušno potrebno za legitimisanje i međunarodno priznanje rezultata referenduma.
„U kabinetu tadašnjeg predsjednika savezne Republike Jugoslavije Vojislava Koštunice bila je okupljena ekipa koja je predstavljala kontinuitet politike iz vremena Slobodana Miloševića: Rade Bulatović, Gradimir Nalić, Saša Tijanić, Ljilja Nedeljković. To su bili ljudi koji su se poigravali sa nacionalističkim osjećanjima Koštunice i koji su ga gurali u obračune sa Zoranom Đinđićem, da bi se Srbija zadržala na svom tradicionalnom antizapadnom putu. Takođe, u obračun sa mnom da bi se spriječila crnogorska nezavisnost i sačuvala zajednička država“, kazao je Đukanović.
Tim planovima je, ističe on, lojalno služio veoma moćni vojni i bezbjednosno obavještajni aparat države Srbije. Kako kaže, udarna igla tog aparata je bila vojna kontraobavještajna služba na čijem je čelu bio general Aca Tomić.
Jedan od ciljeva, tog političko-bezbjednosnog centra moći, kaže, bio je destabilizacija Kosova. Vjerovali su da će na taj način usporiti, i u finalu spriječiti međunarodno priznanje Kosova.
Namjera je bila kompromitacija KFOR na Kosovu, njegovog vojnog vrha.
„Za tu svrhu pripremano je 27 djevojaka koje su trebale biti podvedene visokim vojnim zvaničnicima KFOR-a. Među njima je bila i S.Č. Informacija do koje smo tada došli je da se ona obučava u prostorijama na stadionu Obilića. Na sreću, KFOR i UNMIK su na vrijeme došli u posjed informacija i spriječili su tu aktivnost“, dodaje Đukanović.
Đukanović navodi da je KOS pripremao aferu po uobičajenoj formuli djelovanja, tražeći partnera u Crnoj Gori.
„Okolnosti na tadašnjoj crnogorskoj političkoj sceni bile su pogodno tlo za takve akcije“, navodi Đukanović.
Podsjeća da je koalicija DPS-SDP na izborima godinu i po ranije u aprilu 2001. godine nastupala pod sloganom “Pobjeda je Crne Gore”, pobijedila i osvojila 36 mandata, nedovoljno za formiranje vlasti. Šest mandata Liberalnog saveza bili su ključ za formiranje vlade, i sredstvo političkih ucjena.
„Te su se ucjene kretale od finansijskih zahtjeva, do neobičnih, vrlo originalnih zahtjeva da im ustupimo naših pet poslaničkih mandata. U finalu je LS poželio da zajedno sa SDP-om, kao manjim koalicionim partnerom, opredjeljuje budućeg premijera te vlade. Raznim kanalima su pokušavali da meni, kao predsjedniku koji predlaže mandatara, nametnu za njih poželjnog kandidata. Nije im bio prihvatljiv kandidat kojeg sam ja preferirao i koji je na kraju sastavio tu vladu – Filip Vujanović. Imali su dva svoja favorita, namjerno neću govoriti ko je bio drugi, ali je jedan bio Andrija Jovićević. Vjerujem da je ta špekulacija podgrijala u izvjesnom smislu ambicije Jovićevića. Nije tada postao premijer, ali je ostao ministar unutrašnjih poslova“, posjeća Đukanović.
Sa te pozicije, dodaje on, godinu kasnije kada se pojavio slučaj trafikinga, Jovićević je pokazao naglašeno interesovanje da upravlja tim predmetom.
„Nije mi to bilo čudno. Logično je da se ministar unutrašnjih poslova bavi problemom ispitivanja eventualne odgovornosti osumnjičenih za trafiking. Međutim, Jovićević je svoje nezadovoljstvo i strah za buduću karijeru pokušavao da projektuje i prema domaćoj i prema međunarodnoj javnosti. Nekoliko dana nakon što je objavljen slučaj trafikinga, Jovićević je u Tirani imao susret sa Helgom Konrad, šeficom radne grupe za borbu protiv trgovine ljudima, Pakta za stabilnost jugoistočne Europe. Požalio joj se da će zbog te svoje aktivnosti ostati bez ministarskog mandata u novoj vladi koja se pripremala. Ona je povjerovala da bi svojim uticajem mogla izlobirati ministarski mandat za Jovićevića. Ali, ja sam sastavljao vladu, a ne Helga Konrad. Andrija Jovićević nije bio član nove Vlade“, istakao je Đukanović.
U vremenu prije isteka dotadašnjeg ministarskog mandata, Jovićević je, navodi Đukanović, svoje nezadovoljstvo projektovao prema resoru javne bezbjednosti i, kako kaže, vrlo tendenciozno isključio iz istrage službu državne bezbjednosti na čijem je čelu bio Duško Marković.
„Mogu realno pretpostaviti da se njegovo podozrenje prema službi državne bezbjednosti i Dušku Markoviću pojačalo zbog moje namjere da Markovića predložim za ministra unutrašnjih poslova. Tada, kada se u domaćoj poličkoj javnosti prepoznaje nezadovoljstvo ministra Jovićevića i shvata da on kroz slučaj trafikinga pokušava da iskoristi šansu za međunarodnu afirmaciju, javljaju se i domaći politički činioci koji ga ubjeđuju da postane njihov opozicioni kandidat za predsjednika Crne Gore na izborima koji su slijedili nekoliko mjeseci kasnije. Oni su prirodno željeli da Andriju Jovićevića rivaliziraju sa tadašnjim predsjedničkim kandidatom DPS-a Filipom Vujanovićem. To je bila ozbiljna politička i medijska kampanja koja je završena odustajanjem Jovićevića od kandidature. Moguće je i vrlo detaljno rekonstruisati tu atmosferu prepunu strasti i karijerizma, siguran sam, ne samo ministra Jovićevića, nego još jednog broja ljudi iz sektora javne bezbjednosti, što je nažalost, rezultiralo nedovoljno profesionalnim odnosom na štetu države Crne Gore“, dodaje Đukanović.
Đukanović kaže da se po uhodanoj recepturi, u kreiranju ovakvih afera, uvijek iskoristi neki realni problem.
„U tom trenutku se pojavio problem prijavljenog trafikinga S.Č, nesrećne žene iz Moldavije, koja je vjerojatno imala težak život godinama unatrag, u Republici Srpskoj, Srbiji, rijetko i u Crnoj Gori. I koja je odlučila da iz svog teškog života pokuša izaći, smještajući se u Sigurnu žensku kuću i prijavljujući neke ljude za koje je ona tvrdila da su primjenjivali nasilje nad njom. A bezbjednosne službe su pokušale da iskoriste tu situaciju za nadograđivanje afere, želeći da u nju uključe prije svega vrh crnogorskog tužilaštva, a nakon toga i mene kao predsjednika crnogorske države – podsjeća Đukanović.
On je, napominje, odmah odreagovao i dao izjavu istražnom sudiji i ustvrdio nešto što je, kako kaže, apsolutna istina – da tu osobu nikada u životu nije vidio.
„Bio sam snažan zagovornik da se do kraja istraži taj slučaj. Nažalost, to se nije dogodilo“, kazao je on.
Svakako, kaže Đukanović, tada mu je postalo jasno o čemu se radi.
„Služba javne bezbjednosti nije pokazala doraslost tome što je bila zamisao kreatora afere jedne moćne službe kakav je bio beogradski KOS. Jovićević je, isključujući iz istrage službu državne bezbjednosti, čiji je primarni zadatak bio da upravo štiti nacionalne bezbjednosne interese Crne Gore od svih koji su je destruktivno ugrožavali, olakšao posao kreatorima afere“, rekao je Đukanović.
Povodom informaciju da je dan prije hapšenja tadašnjeg zamjenika državnog tužioca Zorana Piperovića, poslata poruka sa broja 069 od brata Andrije Jovićevića, sadržine: “Piperović će biti uhapšen da bi se raskrinkao lobi Mila Đukanovića, koji njega hoće za državnog tužitelja“, Đukanović je kazao da nije znao za ovaj detalj.
„To je obrazloženje motiva napada na Piperovića. Nijesam znao za taj detalj, ali on potvrđuje ovo što sam kazao“, rekao je on.
Slučaj trafikinga je, navodi on, očekivano, zadobio pažnju međunarodne javnosti.
„OEBS, EU, Pakt za stabilnost jugoistočne Europe, Kancelarija za ljudska prava UN. Važnu ulogu u animaranju međunarodne zajednice igrao je nevladin sektor u Crnoj Gori, na čelu sa Sigurnom ženskom kućom. Ta NVO je ovaj slučaj razumjela kao priliku za svoju afirmaciju, što je legitimno, ali istovremeno, to je bilo praćeno i određenim interesima finansijske i političke prirode“, navodi Đukanović.
Naglašava da je bio u prilici da pogleda kasetu snimanu u Sigurnoj ženskoj kući, na kojoj je S.Č. davala izjavu policijskom inspektoru.
„Na tom snimku, upravnica Sigurne ženske kuće je jasno suflirala svojoj štićenici S.Č. šta da kaže, koga da pomene i koje događaje da opiše. Pretpostavljam da ta traka postoji i danas u Ministarstvu unutrašnjih poslova“, naglasio je Đukanović.
On podsjeća da je S.Č, kao psihički neuravnotežena osoba pod jakim sedativima, postala na izvjestan način teret i onima koji su je štitili – i Sigurnoj ženskoj kući i advokatima.
Počeli su, navodi on, da predlažu da ona što brže napusti Crnu Goru. Argumentacija je bila da je već dala dovoljno dokaza za sudski proces kojem nema potrebe da prisustvuje. Pravosudni organi su, kaže Đukanović, smatrali drugačije, odnosno da je neophodno taj proces započeti, a onda i dovesti do kraja, uz prisustvo svih aktera afere.
„Repertoar pritiska na donosioce odluka o toj ideji izgledao je ovako: Najprije je lansirana priča da se ona osjeća usamljeno u Crnoj Gori, jer je odvojena od porodice. Kao vlada, reagovali smo ponudom pokrivanja troškova dolaska njene porodice u Crnu Goru. Kad taj “argument” nije prošao, upotrebljen je sljedeći – da je njoj navodno ugrožena bezbjednost. Opet smo reagovali i iskazali spremnost da pozovemo u pomoć bilo koju relevantnu bezbjednosnu agenciju u svijetu, ako ne postoji povjerenje u domaće organe. Pominjali smo i Interpol i FBI koje bi mogle da pruže dodatne garancije bezbjednosti toj osobi. Na kraju je upotrijebljen argument da je ona veoma lošeg zdravlja, da joj je život ugrožen, da je čak pokušala samoubistvo u Sigurnoj ženskoj kući“, kazao je Đukanović.
U tom trenutku, navodi dalje, kod njega je došao ambasador OEBS-a iz Beograda Mauricio Masari sa molbom da pomogne da se dozvoli njen odlazak iz Crne Gore.
„Iako sam potrošio dosta vremena da ga ubijedim, da za tim nema nikakvog razloga i da svu potrebnu pomoć može dobiti u Crnoj Gori, bio je veoma uporan, sugerišući odgovornost države u slučaju njenog tragičnog kraja. Taj argument nije bilo lako ignorisati i na kraju sam prihvatio uz jedan uslov – ističe on.
Đukanović navodi da je tražio samo garanciju, da S.Č. bude dostupna pravosudnim organima Crne Gore, što je ambasador Masari potvrdio. Pravosudni organi Crne Gore su se, nakon što je počeo sudski process, obratili međunarodnim adresama sa pitanjem kako mogu stupiti u kontakt sa S.Č. da bi joj se uručio poziv za suđenje. Odgovor je bio da je njena adresa nepoznata, iako su mnogi, kako kaže Đukanovič, uključujući i njega, na dan njenog odlaska znali gdje putuje.
„Ona je iz Crne Gore otputovala, kao princeza, uz maksimalan ispraćaj. Od protokola je samo još nedostajala vojska, svi ostali su bili tu. Otišla je glumeći tešku bolest, ali je iza nje ostao mučan utisak da je Crna Gora nedovoljno pripremljena da se nosi sa izazovima koje će kreirati razni protivnici crnogorskih nacionalnih interesa“, zaključio je Đukanović.
Istorija je, kako nas uče veliki majstori ove discipline, često svjedočanstvo o ljudskoj nezahvalnosti i kratkom pamćenju. Posmatrajući medijsku i političku panoramu današnje Crne Gore, čovjek se ne može oteti utisku da je pronađen univerzalni krivac za svaku kišu koja padne, svaku rupu na putu i svaki politički neuspjeh a to je predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić.
Razumijem, u akademskom i sociološkom smislu one koji su decenijama oblikovani u kuhinjama Kominterne i ideološkim radionicama DPS-a. Njihov animozitet prema Srbiji i njenom predsjedniku je potpuno logičan slijed indoktrinacije. Kada vas neko trideset, četrdeset pedeset, sedamdeset godina uči da je sve što dolazi iz Beograda „hegemonizam“, onda je mržnja prema čovjeku koji je Srbiju ekonomski i diplomatski uspravio zapravo samo refleksna radnja. Za njih je Vučić kriv jer Srbija više nije džak za udaranje, već regionalni lider koji smije da kaže istinu u lice.
Međutim, ono što teško može da dokuči bilo koji objektivan analitičar, a kamoli neko ko dubinski izučava srpsku nacionalnu genezu, jeste animozitet jednog dijela Srba u Crnoj Gori prema predsjedniku Srbije, predsjedniku svih Srba.
Kako je moguće da oni koji su na svojoj koži osjetili šta znači biti građanin drugog reda pod bivšim režimom, danas sa istim tim režimom dijele narativ protiv Beograda? Zar je tako lako zaboraviti ko je bio tu kada su Srbi u Crnoj Gori bili institucionalno progonjeni? Vučić je, za razliku od svojih prethodnika, prekinuo politiku „samozaborava“ i jasno stavio do znanja da Srbija neće dozvoliti identitetski pogrom svog naroda, ma gdje on živio.
Kritika je legitimna u demokratiji, ali mržnja koja dolazi iz sopstvenih redova graniči se sa apsurdom. Ako je Vučić „kriv“ zato što pomaže srpske kulturne institucije u Crnoj Gori, ako je „kriv“ zato što se bori za prava srpskog jezika i ćirilice, i ako je „kriv“ što Srbija po prvi put u novijoj istoriji vodi suverenu politiku, onda su ti koji ga optužuju zapravo u sukobu sa sopstvenim identitetom.
Njegovo autorsko obraćanje „Izvinite što smo vas voljeli više nego vi nas“ nije samo politički manifest, već bolno otrežnjujuća istina. Dok Srbija prihvata crnogorsku nezavisnost i ekonomski pruža ruku saradnje, iz Podgorice se uzvraćalo priznavanjem tzv. Kosova i rezolucijama o Srebrenici.
Vrijeme je da se maskirne uniforme političkog licemjerstva skinu.
Aleksandar Vučić nije kriv za unutrašnje podjele Crne Gore, ali je zaslužan što Srbin u Crnoj Gori danas zna da ima leđa i da više nikada neće biti sam. Onima koji to ne vide, ili ne žele da vide, istorija će biti najstrožiji sudija.
„Preživjeće Crna Gora aktuelnu vlast čiji se najveći dio borio protiv njene nezavisnosti, kao i nostalgiju zvaničnika susjedne države koji se sa tom činjenicom nikada nijesu pomirili“, zaključuje on
Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, Crna Gora je međunarodno priznata, građanska i evropska država — upravo zato što su o njenoj budućnosti odlučivali njeni građani, a ne politički centri moći van nje, poručuje šef Kluba poslanika Demokratske partije socijalista (DPS) Andrija Nikolić.
„Zato je danas, dvadeset godina nakon referenduma, tužno gledati predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića koji ne može da prihvati istorijsku i demokratsku činjenicu da Crna Gora nije ničiji “otcijepljeni dio“, već država sa hiljadugodišnjim identitetom i pravom da samostalno odlučuje o svojoj sudbini“, poručuje Nikolić u saopštenju.
Kako navodi Nikolić, umjesto čestitke građanima Crne Gore povodom Dana nezavisnosti, iz Beograda ponovo plasiraju revizionističke istorijske konstrukcije i žale što je, kako to današnja vlast u Srbiji voli da kaže, Boris Tadić dozvolio da Crna Gora ode.
„Posebno zabrinjava što na takve poruke ćutanjem odgovaraju najviši državni zvaničnici Crne Gore: predsjednik Jakov Milatović, premijer Milojko Spajić i predsjednik Skupštine Andrija Mandić, čija je ideološka bliskost sa Aleksandrom Vučićem odavno poznata“, poručio je Nikolić.
Dok predsjednik Republike Srbije, kako je kazao, osporava smisao i značaj 21. maja, a u tome mu pomaže i srpsko ministarstvo spoljnih poslova, građani Crne Gore s pravom očekuju da upravo oni koji obavljaju najviše državne funkcije jasno i nedvosmisleno stanu u odbranu dostojanstva sopstvene države i njenog najvećeg savremenog praznika.
„Umjesto toga — ćutanje. Crna Gora je svoj međunarodno pravni subjektivitet obnovila demokratski, mirno i evropski. I preživjeće Crna Gora aktuelnu vlast čiji se najveći dio borio protiv njene nezavisnosti, kao i nostalgiju zvaničnika susjedne države koji se sa tom činjenicom nikada nijesu pomirili“, zaključuje Nikolić.
Ministar odbrane Dragan Krapović kazao je da se nije danas pojavio na sjednici Odbora jer mu „ne pada na pamet da se odaziva pozivu neozbiljnih pojedinaca kojima je mjesto na ulici, a ne u Skupštini Crne Gore“.
Sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu, na kojoj je trebalo da se raspravlja o Informaciji o stanju u Vojsci Crne Gore (VCG), nije danas održana zbog nedostatka kvoruma. Na sjednicu nije došao ministar odbrane Dragan Krapović, načelnik Generalštaba VCG Miodrag Vuksanović, kao ni članovi Odbora iz parlamentarne većine.
Krapović se oglasio saopštenjem za medije.
“Upravo kako je uvažena državna sekretarka Radević kazala – ulica. Ulica, primitivizam, seksizam, jednostavno rečeno – sužena svijest. Neću dozvoliti da institucija na čijem sam čelu bude predmet omalovažavanja primitivaca koji su umislili da mogu da se ponašaju kako hoće, demonstrirajući odsustvo elementarne pristojnosti i dostojanstva. Činjenica da poslanik Zirojević ni poslije više pokušaja nije uspio da predsjedava sjednicom Odbora za bezbjednost i odbranu jasno ilustruje o kakvom se cirkusantu radi. Kada god ostane bez argumenata, Zirojević pribjegne uvredama i uličnom vokabularu, pa krenu da rade kompleksi “, naveo je Krapović.
Prema njegovim riječima, ova kombinacija “Tviter komentatora u trećoj smjeni i druga člana biblioteke iz ‘Radovana Trećeg’ ovoga puta pala je niže nego ikada ranije, dozvoljavajući sebi da uličnim i primitivnim rječnikom uvrijedi jednu ženu, šaljući veoma problematičnu poruku da je žena tu da bi se neko sakrio iza nje, tj. iza njene suknje, te da ona, po njegovom mišljenju, očigledno nema pravo na politički angažman i polemiku — nekada svakako oštru polemiku, ali nikada ispod svakog prihvatljivog nivoa, kao što je pao Zirojević”.
Pozvao je NVO sektor, Ženski klub Skupštine Crne Gore, ali i sve druge u Crnoj Gori, da “osude sramno, primitivno i uvredljivo ponašanje poslanika Zirojevića prema državnoj sekretarki Radević”.
“Ovaj primitivac očigledno misli da je politički argument to što neko nosi suknju, a neko pantalone. Konačno stav da će biti kako on kaže dok predsjedava Odborom, pozivam ga da preispita, jer se, pored nekoliko pokušaja da zaista predsjedava Odborom na sjednici, a ne samo u svojoj glavi, to još nije desilo”, smatra Krapović.
Ukazao je da to “dovoljno govori koliko ga ozbiljno shvataju javnost, kolege i svi ostali”.
“Očigledno džabe viče: ‘Pomjerite se, ide drug član”, rekao je Krapović.
Ponosan sam što sam, uprkos mnogim opstrukcijama, demaskirao nakaradni sistem i učinio da građani saznaju ko su ljudi koji su kreirali kriminalni imidž naše države, rekao je čelnik GP URA Dritan Abazović.
Osnovni sud u Ulcinju presudio je u korist Dritana Abazovića po tužbi kompanije Bemaks, odnosno Ranka Ubovića i Aca Mijajlovića, čime je potvrđeno sve što je on govorio o vrhu piramide organizovanog kriminala, saopštila je URA.
U predmetu broj 114/23, koji je kompanija Bemax, odnosno Ranko Ubović i Aco Mijajlović, Osnovni sud je odbio tužbu kao neosnovanu, dodaje se.
“Još jednom se ispostavilo da je sve što sam govorio, a što se odnosilo na vrh piramide organizovanog kriminala, bilo apsolutno tačno. Ponosan sam što sam, uprkos mnogim opstrukcijama, demaskirao nakaradni sistem i učinio da građani saznaju ko su ljudi koji su kreirali kriminalni imidž naše države” rekao je Abazović.
On je dodao da ima još mnogo toga što će ugledati svjetlost dana, jer smo tek smo na pola puta.
“Dokazi su na sigurnom. Ruka pravde neće stati, bez obzira na propagandu, podmetanja i sve što su organizovali protiv moje malenkosti, kolega, ali i svih ostalih poštenih pojedinaca koji se godinama unazad bore za istinu, a realno ih nema mnogo u Crnoj Gori,” poručuje lider URA.
Kako dodaje, danas svakodnevno svjedočimo raznim prepiskama i procesima, kazao je, a to je samo mali dio onoga što je kriminalna hobotnica radila na štetu budžeta i građana Crne Gore.
“Ali bez žurbe – istina uvijek nađe svoj put” poručuje Abazović.
Ervin Ibrahimović, ministar „vanjskih“ poslova ponovo je pokazao da je najrevnosniji onda kada treba napisati saopštenje protiv Republike Srbije. Jedino tada nema diplomatske uzdržanosti – samo stara antisrpska navika da se svaka riječ iz Beograda proglasi udarom na Crnu Goru.
Ministarstvo „vanjsko“ kaže da Crna Gora nije nastala „otcjepljenjem“. Naravno da nije – nastala je u referendumskoj režiji u kojoj su lične karte imale tarifu, birački spiskovi pretvoreni u partijski materijal, dijaspora uvožena kao rezervna većina, dok su ljudi rođeni u Crnoj Gori, ili porijeklom iz nje, ostajali bez prava glasa jer nijesu bili po ukusu režima koji je naumio da razdvoji dva oka u glavi.
Mogu Ervin Ibrahimović i njegovo „vanjsko“ Ministarstvo danas da se igraju riječima koliko hoće, ali ne mogu izbrisati ono što je zapisano i sabrano u Bijeloj knjizi, dostupnoj svakome ko želi da vidi kako je izgledala ta njihova „demokratska bajka“ – sa kupljenim ličnim kartama, sumnjivim spiskovima, uvezenim glasovima i režimskom mašinerijom koja je od referenduma napravila političku operaciju protiv zajedničke države sa Srbijom.
Prije nego što Ervin Ibrahimović počne da drži lekcije predsjedniku Aleksandru Vučiću zato što je rekao ono što misli svaki Srbin u Crnoj Gori, neka se zapita zašto Srbi koji čine trećinu naroda Crne Gore ne saosjećaju sa 21. majem i zašto ga ne doživljavaju kao svoj praznik. Ne zato što Srbi ne vole Crnu Goru, nego zato što dobro znaju kako je ta „nezavisnost“ pravljena: na pritiscima, trgovini, uvezenim glasovima, selektivnom pravu glasa i političkoj režiji u kojoj je jednima sve bilo dozvoljeno, a drugima ni ono što im po rođenju i porijeklu pripada.
Aleksandar Vučić nije uvrijedio Crnu Goru time što nije pristao da glumi da je razdvajanje Srbije i Crne Gore bilo praznik za sve. On je izgovorio stav ljudi koji Srbiju i Crnu Goru ne vide kao tuđine, već kao bratske zemlje koje je politika razdvojila, ali ih život nikada nije razdvojio. Zato napad na Vučića nije samo napad na jednog političara, već napad na pravo svakog građanina Crne Gore da 2006. godinu pamti kao bol, a ne kao slavlje – kao granicu postavljenu preko porodičnih, duhovnih i istorijskih veza.
Nekada su upravnici dolazili sa fermanima, a danas dolaze sa saopštenjima i frazama o „građanskim vrijednostima“, ali suština je ista: prirodnu bliskost predstaviti kao opasnost, bratstvo kao prijetnju, a svaku vezu sa Beogradom kao politički grijeh.
Slobodna Crna Gora jasno poručuje: preživjele su Crna Gora i Srbija mnoge ervine – upravnike, paše, begove, namjesnike i čuvare tuđih agendi pa će preživjeti i ovoga. A Srbi će u Crnoj Gori biti tu kao što su uvijek bili – svoji na svome, bez namjere da bilo koga pitaju za dozvolu da pamte, govore i vole Srbiju. Budimo ono što su bili naši preci.
Lider Demokratske narodne partije Milan Knežević rekao je za RTS da će naredni period pokazati da li će doći do političkih promena u Crnoj Gori i drugačijeg pristupa prema Srbiji. Nisam bio protiv nezavisnosti Crne Gore već protiv privatne države – naglasio je Knežević.
Crna Gora je 21. maja 2006. godine proglasila nezavisnost. Samo dvije godine kasnije, Crna Gora priznala je i nezavisnost Kosova.
I dok se u Crnoj Gori priprema svečano obilježavanje nezavisnosti, lider Demokratske narodne partije Milan Knežević pokrenuo je inicijativu o poništenju priznanja Kosova.
Knežević je oštro kritikovao reakciju crnogorskog Ministarstva spoljnih poslova, ocjenjujući da su takva saopštenja uobičajena i da često dolaze u kasnim satima. Kako je naveo, riječ je o “iskazu frustracije i opterećenja i Srbijom i Aleksandrom Vučićem”.
Knežević smatra da je stav srpskog predsjednika u skladu sa osjećanjima dijela građana Crne Gore, uključujući i one koji su, kako kaže, bili za nezavisnost, ali su se kasnije razočarali. On je iznio i tvrdnje da je referendum iz 2006. godine bio neregularan, naglašavajući da je, po njegovom mišljenju, “stvorena privatna država”.
Govoreći o odnosima prema Srbiji nakon sticanja nezavisnosti, Knežević je posebno izdvojio odluku o priznanju Kosova, koju je ocijenio kao čin protiv interesa srpskog naroda. On tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori, kako je naveo, izloženi institucionalnim pritiscima i da i dalje nemaju ravnopravan status u pojedinim segmentima društva.
Kritike je uputio i na račun načina obilježavanja jubileja nezavisnosti, dovodeći u pitanje troškove zbog dolaska pjevača Rikija Martina.
“Mi plaćamo tri miliona eura za proslavu, a penzionerima smo digli penzije euro i sedamdeset”, rekao je Knežević, ukazujući na ekonomske izazove sa kojima se suočavaju građani.
Knežević je naveo da proslava neće biti organizovana u svim djelovima Crne Gore, ističući da u pojedinim opštinama, poput Zete, ne postoji podrška oblježavanju Dana nezavisnosti. Istovremeno je najavio inicijative u više sredina za preispitivanje odluka donijetih nakon 2006. godine, uključujući i pitanje priznanja Kosova.
Sa druge strane, Ministarstvo spoljnih poslova Srbije saopštilo je da predsjednik Vučić “nijednu jedinu ružnu reč nije uputio” Crnoj Gori, već da je iznio “sasvim legitiman i ni po čemu uvrjedljiv stav da ne želi da slavi razdvajanje dvije bliske i bratske države”.
Knežević je ocijenio da će naredni period pokazati da li će doći do političkih promjena u Crnoj Gori i drugačijeg pristupa prema Srbiji, naglašavajući da je, kako je rekao, ključno pitanje da li će predstavnici srpskog naroda u vlasti ostati dosljedni ranijim stavovima.
Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Valentina Pavličić dobiće luksuzni automobil vrijedan čak 90.000 eura, a koji će platiti građani. Tender za nabavku tog vozila raspisao je 11. maja Sudski savjet, po zahtjevu Vrhovnog suda.
Tenderom se traži vozilo sa šestocilindričnim dizel/hibrid motorom, od 2.500 do 3.000 centimetara kubnih, sa snagom od maksimum 215 kw. Traži se vozilo sa pogonom 4×4, osmostepenim automatskim mjenjačem, u crnoj metalik boji. I kožna sjedišta moraju biti u crnoj boji, a paket opreme treba da obuhvati ABS+ESP, tempomat, sistem „asistenti u vožnji“ (sistem za sprečavanje sudara sa nailazećim vozilom, senzor mrtvog ugla), erbeg za vozača i suvozača, parking senzore naprijed i pozadi, kameru 360, start motora bez ključa, otvaranje vozila bez ključa, automatski dvozonski klima-uređaj, audio-sistem, zatamnjena zadnja stakla… Traži se i zvučna i svjetlosna signalizacija za pratnju, garancija od minimum dvije godine sa mogućnošću produženja, a vozilo se kupuje preko lizinga.
Odgovarajući na pitanje o razlozima za nabavku novog vozila ove vrijednosti, iz Vrhovnog suda su „Danu“ kazali da su podnijeli zahtjev za kupovinu novog vozila imajući u vidu,, između ostalog, dotrajalost automobila koji je trenutno u upotrebi i koji je nabavljen prije 11 godina, kao i kriterijume Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) za nabavku kategorije vozila koje ispunjavaju uslove za potrebe štićene ličnosti.
Za potrebe prevoza predsjednice Vrhovnog suda, kao štićene ličnosti, trenutno se koristi „mercedes“ E klase.
– Ovo vozilo se koristi za potrebe štićene ličnosti i u svojini je Vrhovnog suda, imajući u vidu da Uprava policije već duži niz godina, na zahtjev Vrhovnog suda, nije obezbijedila posebno vozilo za štićenu ličnost, u skladu sa važećim bezbjednosnim standardima – objašnjavaju iz suda kojim rukovodi Pavličić.
Prema podacima sa sajta Vrhovnog suda, u voznom parku ove institucije trenutno su četiri vozila. Pavličić je na raspolaganju „mercedes“ koji je kupljen za potrebe i u mandatu nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. U voznom parku su i „pasat“ iz 2015. i „dačija sandero“ iz 2018. godine, koje duže dostavljači/vozači, te „opel astra“ proizvedena 2024. Iz Vrhovnog suda su pojasnili da se preostala tri službena vozila koriste za potrebe dostave pošte i prevoza sudija i državnih službenika za potrebe obavljanja službenih obaveza u zemlji i inostranstvu, a po prethodnom odobrenju predsjednice Vrhovnog suda i na osnovu Interne procedure o korišćenju službenih vozila.
„Mercedes“ za Medenicu plaćen 60.000
„Mercedes“ koji je 2015. godine kupljen za potrebe tadašnje predsjednice Vesne Medenice plaćen je skoro 60.000 eura. Tenderom je tada traženo vozilo vrijednosti do 70.000 eura. Tada su iz Vrhovnog suda „Danu“ objasnili da je Uredbom o uslovima i načinu korišćenja prevoznih sredstava u svojini Crne Gore predviđeno da se, između ostalih, i za predsjednika Vrhovnog suda nabavlja službeno vozilo sa radnom zapreminom motora iznad 2.500 centimetara kubnih.
Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, Mirsad Nurković, boravi u službenoj posjeti Istanbulu, gdje učestvuje na prestižnom Evroazijskom ekonomskom forumu, saopšteno je iz Skupštine.
Kako ističu, tokom foruma, na kojem učestvuju predstavnici evropskih i azijskih zemalja, razmijenjena su mišljenja o jačanju ekonomske saradnje, regionalnog povezivanja i unapređenju partnerskih odnosa među državama učesnicama. Učešće Crne Gore na ovom značajnom međunarodnom skupu predstavlja dodatnu priliku za učvršćivanje međunarodnih veza i promociju potencijala naše države na međunarodnom nivou.
U okviru službene posjete, Nurković je imao priliku i da, kako kažu iz Skupštine, kao prvi zvaničnik iz Crne Gore, posjeti Guvernerstvo grada Istanbula, gdje je razgovarao sa zamjenikom guvernera, Mehmedom Sulunom.
“Tokom sastanka razgovarano je o mogućnostima unapređenja ekonomske saradnje između Crne Gore i Republike Turske, sa posebnim fokusom na jačanje privrednih i investicionih odnosa. Sagovornici su izrazili spremnost za intenziviranje saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, a posebno je istaknuta inicijativa za organizaciju ekonomskog foruma u narednom periodu, koji bi otvorio nove mogućnosti za razvoj i privlačenje investicija u Crnu Goru”, navodi se u saopštenju.
Iz Skupštine ističu da je posebno naglašena snažna podrška Republike Turske evropskom putu Crne Gore, nastavku reformskih procesa i jačanju regionalne stabilnosti i saradnje.
Да бисмо пружили најбоље искуство, користимо технологије попут колачића за чување и/или приступ информацијама о уређају. Сагласност са овим технологијама ће нам омогућити да обрађујемо податке као што су понашање при прегледању или јединствени ИД-ови на овој веб локацији. Непристанак или повлачење сагласности може негативно утицати на одређене карактеристике и функције.
Функционално
Увијек активан
Техничко складиштење или приступ је стриктно неопходан за легитимну сврху омогућавања коришћења одређене услуге коју изричито захтева претплатник или корисник, или за једину сврху обављања преноса комуникације преко електронске комуникационе мреже.
Преференце
Техничко складиштење или приступ су неопходни за легитимну сврху чувања преференција које не захтевају претплатник или корисник.
Статистика
Техничко складиште или приступ који се користи искључиво у статистичке сврхе.Техничко складиште или приступ који се користи искључиво у анонимне статистичке сврхе. Без судског позива, добровољне сагласности од стране вашег Интернет провајдера или додатне евиденције треће стране, информације сачуване или преузете само за ову сврху се обично не могу користити за вашу идентификацију.
Маркетинг
Техничко складиште или приступ су потребни за креирање корисничких профила за слање реклама или за праћење корисника на веб локацији или на неколико веб локација у сличне маркетиншке сврхе.
