Ervin Ibrahimović, ministar „vanjskih“ poslova ponovo je pokazao da je najrevnosniji onda kada treba napisati saopštenje protiv Republike Srbije. Jedino tada nema diplomatske uzdržanosti – samo stara antisrpska navika da se svaka riječ iz Beograda proglasi udarom na Crnu Goru.
Ministarstvo „vanjsko“ kaže da Crna Gora nije nastala „otcjepljenjem“. Naravno da nije – nastala je u referendumskoj režiji u kojoj su lične karte imale tarifu, birački spiskovi pretvoreni u partijski materijal, dijaspora uvožena kao rezervna većina, dok su ljudi rođeni u Crnoj Gori, ili porijeklom iz nje, ostajali bez prava glasa jer nijesu bili po ukusu režima koji je naumio da razdvoji dva oka u glavi.
Mogu Ervin Ibrahimović i njegovo „vanjsko“ Ministarstvo danas da se igraju riječima koliko hoće, ali ne mogu izbrisati ono što je zapisano i sabrano u Bijeloj knjizi, dostupnoj svakome ko želi da vidi kako je izgledala ta njihova „demokratska bajka“ – sa kupljenim ličnim kartama, sumnjivim spiskovima, uvezenim glasovima i režimskom mašinerijom koja je od referenduma napravila političku operaciju protiv zajedničke države sa Srbijom.
Prije nego što Ervin Ibrahimović počne da drži lekcije predsjedniku Aleksandru Vučiću zato što je rekao ono što misli svaki Srbin u Crnoj Gori, neka se zapita zašto Srbi koji čine trećinu naroda Crne Gore ne saosjećaju sa 21. majem i zašto ga ne doživljavaju kao svoj praznik. Ne zato što Srbi ne vole Crnu Goru, nego zato što dobro znaju kako je ta „nezavisnost“ pravljena: na pritiscima, trgovini, uvezenim glasovima, selektivnom pravu glasa i političkoj režiji u kojoj je jednima sve bilo dozvoljeno, a drugima ni ono što im po rođenju i porijeklu pripada.
Aleksandar Vučić nije uvrijedio Crnu Goru time što nije pristao da glumi da je razdvajanje Srbije i Crne Gore bilo praznik za sve. On je izgovorio stav ljudi koji Srbiju i Crnu Goru ne vide kao tuđine, već kao bratske zemlje koje je politika razdvojila, ali ih život nikada nije razdvojio. Zato napad na Vučića nije samo napad na jednog političara, već napad na pravo svakog građanina Crne Gore da 2006. godinu pamti kao bol, a ne kao slavlje – kao granicu postavljenu preko porodičnih, duhovnih i istorijskih veza.
Nekada su upravnici dolazili sa fermanima, a danas dolaze sa saopštenjima i frazama o „građanskim vrijednostima“, ali suština je ista: prirodnu bliskost predstaviti kao opasnost, bratstvo kao prijetnju, a svaku vezu sa Beogradom kao politički grijeh.
Slobodna Crna Gora jasno poručuje: preživjele su Crna Gora i Srbija mnoge ervine – upravnike, paše, begove, namjesnike i čuvare tuđih agendi pa će preživjeti i ovoga. A Srbi će u Crnoj Gori biti tu kao što su uvijek bili – svoji na svome, bez namjere da bilo koga pitaju za dozvolu da pamte, govore i vole Srbiju. Budimo ono što su bili naši preci.
