Cilj takozvane „afere S.Č.“ bio je da se kompromitacijom Crne Gore i mene učvrsti negativan stav međunarodne zajednice protiv crnogorske nezavisnosti, poručio je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista, počasni predsjednik DPS-a, u posljednjem dijelu intervjua Televiziji E povodom 20. godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore.
Đukanović je rekao da nema sumnje da je afera S.Č, lansirana u novembru 2002. godine, izraz kontinuiteta destrukcije bezbjednosno obavještajnih agencija Srbije, potpomognut karijerizmom i neprofesionalnošću nekih od važnih ljudi u državnom rukovodstvu Crne Gore. Vjeruje da je neposredan povod te afere bio iznenađujuće dobar rezultat koji je koalicija DPS-a i SDP-a napravila na parlamentarnim izborima u oktobru te godine.
Ukazuje na ciljeve te afere. Najvažniji je bio, smatra Đukanović, spriječiti brzo formiranje stabilne Vlade i na taj način odložiti njene aktivnosti na pripremi referenduma.
„Drugo, ideja je bila da se podrije jedinstvo unutar vladajuće koalicije. Računalo se na određene pukotine koje postoje u odnosima DPS-a i SDP-a. Jedan od dodatnih ciljeva bio je i kompromitacija tužilaštva Crne Gore, putem insinuacija da su neki visoki zvaničnici crnogorskog tužilaštva učestvovali u trafikingu. Time bi se poslala poruka međunarodnoj zajednici da Crna Gora nema kapacitet da uspostavi vladavinu prava, ni odlučnost i kapacitet da se ozbiljno bavi globalnim problemima kakav je trafiking“, istakao je Đukanović.
Podsjeća i na okolnosti u tadašnjoj državnoj zajednici, navodeći da su vlasti u Beogradu tada pravilno čitali da je Beogradski sporazum taktički ustupak odlaganja referenduma o nezavisnosti za tri godine, da bismo obezbijedili partnerstvo EU koje je, kaže Đukanović, bilo nasušno potrebno za legitimisanje i međunarodno priznanje rezultata referenduma.
„U kabinetu tadašnjeg predsjednika savezne Republike Jugoslavije Vojislava Koštunice bila je okupljena ekipa koja je predstavljala kontinuitet politike iz vremena Slobodana Miloševića: Rade Bulatović, Gradimir Nalić, Saša Tijanić, Ljilja Nedeljković. To su bili ljudi koji su se poigravali sa nacionalističkim osjećanjima Koštunice i koji su ga gurali u obračune sa Zoranom Đinđićem, da bi se Srbija zadržala na svom tradicionalnom antizapadnom putu. Takođe, u obračun sa mnom da bi se spriječila crnogorska nezavisnost i sačuvala zajednička država“, kazao je Đukanović.
Tim planovima je, ističe on, lojalno služio veoma moćni vojni i bezbjednosno obavještajni aparat države Srbije. Kako kaže, udarna igla tog aparata je bila vojna kontraobavještajna služba na čijem je čelu bio general Aca Tomić.
Jedan od ciljeva, tog političko-bezbjednosnog centra moći, kaže, bio je destabilizacija Kosova. Vjerovali su da će na taj način usporiti, i u finalu spriječiti međunarodno priznanje Kosova.
Namjera je bila kompromitacija KFOR na Kosovu, njegovog vojnog vrha.
„Za tu svrhu pripremano je 27 djevojaka koje su trebale biti podvedene visokim vojnim zvaničnicima KFOR-a. Među njima je bila i S.Č. Informacija do koje smo tada došli je da se ona obučava u prostorijama na stadionu Obilića. Na sreću, KFOR i UNMIK su na vrijeme došli u posjed informacija i spriječili su tu aktivnost“, dodaje Đukanović.
Đukanović navodi da je KOS pripremao aferu po uobičajenoj formuli djelovanja, tražeći partnera u Crnoj Gori.
„Okolnosti na tadašnjoj crnogorskoj političkoj sceni bile su pogodno tlo za takve akcije“, navodi Đukanović.
Podsjeća da je koalicija DPS-SDP na izborima godinu i po ranije u aprilu 2001. godine nastupala pod sloganom “Pobjeda je Crne Gore”, pobijedila i osvojila 36 mandata, nedovoljno za formiranje vlasti. Šest mandata Liberalnog saveza bili su ključ za formiranje vlade, i sredstvo političkih ucjena.
„Te su se ucjene kretale od finansijskih zahtjeva, do neobičnih, vrlo originalnih zahtjeva da im ustupimo naših pet poslaničkih mandata. U finalu je LS poželio da zajedno sa SDP-om, kao manjim koalicionim partnerom, opredjeljuje budućeg premijera te vlade. Raznim kanalima su pokušavali da meni, kao predsjedniku koji predlaže mandatara, nametnu za njih poželjnog kandidata. Nije im bio prihvatljiv kandidat kojeg sam ja preferirao i koji je na kraju sastavio tu vladu – Filip Vujanović. Imali su dva svoja favorita, namjerno neću govoriti ko je bio drugi, ali je jedan bio Andrija Jovićević. Vjerujem da je ta špekulacija podgrijala u izvjesnom smislu ambicije Jovićevića. Nije tada postao premijer, ali je ostao ministar unutrašnjih poslova“, posjeća Đukanović.
Sa te pozicije, dodaje on, godinu kasnije kada se pojavio slučaj trafikinga, Jovićević je pokazao naglašeno interesovanje da upravlja tim predmetom.
„Nije mi to bilo čudno. Logično je da se ministar unutrašnjih poslova bavi problemom ispitivanja eventualne odgovornosti osumnjičenih za trafiking. Međutim, Jovićević je svoje nezadovoljstvo i strah za buduću karijeru pokušavao da projektuje i prema domaćoj i prema međunarodnoj javnosti. Nekoliko dana nakon što je objavljen slučaj trafikinga, Jovićević je u Tirani imao susret sa Helgom Konrad, šeficom radne grupe za borbu protiv trgovine ljudima, Pakta za stabilnost jugoistočne Europe. Požalio joj se da će zbog te svoje aktivnosti ostati bez ministarskog mandata u novoj vladi koja se pripremala. Ona je povjerovala da bi svojim uticajem mogla izlobirati ministarski mandat za Jovićevića. Ali, ja sam sastavljao vladu, a ne Helga Konrad. Andrija Jovićević nije bio član nove Vlade“, istakao je Đukanović.
U vremenu prije isteka dotadašnjeg ministarskog mandata, Jovićević je, navodi Đukanović, svoje nezadovoljstvo projektovao prema resoru javne bezbjednosti i, kako kaže, vrlo tendenciozno isključio iz istrage službu državne bezbjednosti na čijem je čelu bio Duško Marković.
„Mogu realno pretpostaviti da se njegovo podozrenje prema službi državne bezbjednosti i Dušku Markoviću pojačalo zbog moje namjere da Markovića predložim za ministra unutrašnjih poslova. Tada, kada se u domaćoj poličkoj javnosti prepoznaje nezadovoljstvo ministra Jovićevića i shvata da on kroz slučaj trafikinga pokušava da iskoristi šansu za međunarodnu afirmaciju, javljaju se i domaći politički činioci koji ga ubjeđuju da postane njihov opozicioni kandidat za predsjednika Crne Gore na izborima koji su slijedili nekoliko mjeseci kasnije. Oni su prirodno željeli da Andriju Jovićevića rivaliziraju sa tadašnjim predsjedničkim kandidatom DPS-a Filipom Vujanovićem. To je bila ozbiljna politička i medijska kampanja koja je završena odustajanjem Jovićevića od kandidature. Moguće je i vrlo detaljno rekonstruisati tu atmosferu prepunu strasti i karijerizma, siguran sam, ne samo ministra Jovićevića, nego još jednog broja ljudi iz sektora javne bezbjednosti, što je nažalost, rezultiralo nedovoljno profesionalnim odnosom na štetu države Crne Gore“, dodaje Đukanović.
Đukanović kaže da se po uhodanoj recepturi, u kreiranju ovakvih afera, uvijek iskoristi neki realni problem.
„U tom trenutku se pojavio problem prijavljenog trafikinga S.Č, nesrećne žene iz Moldavije, koja je vjerojatno imala težak život godinama unatrag, u Republici Srpskoj, Srbiji, rijetko i u Crnoj Gori. I koja je odlučila da iz svog teškog života pokuša izaći, smještajući se u Sigurnu žensku kuću i prijavljujući neke ljude za koje je ona tvrdila da su primjenjivali nasilje nad njom. A bezbjednosne službe su pokušale da iskoriste tu situaciju za nadograđivanje afere, želeći da u nju uključe prije svega vrh crnogorskog tužilaštva, a nakon toga i mene kao predsjednika crnogorske države – podsjeća Đukanović.
On je, napominje, odmah odreagovao i dao izjavu istražnom sudiji i ustvrdio nešto što je, kako kaže, apsolutna istina – da tu osobu nikada u životu nije vidio.
„Bio sam snažan zagovornik da se do kraja istraži taj slučaj. Nažalost, to se nije dogodilo“, kazao je on.
Svakako, kaže Đukanović, tada mu je postalo jasno o čemu se radi.
„Služba javne bezbjednosti nije pokazala doraslost tome što je bila zamisao kreatora afere jedne moćne službe kakav je bio beogradski KOS. Jovićević je, isključujući iz istrage službu državne bezbjednosti, čiji je primarni zadatak bio da upravo štiti nacionalne bezbjednosne interese Crne Gore od svih koji su je destruktivno ugrožavali, olakšao posao kreatorima afere“, rekao je Đukanović.
Povodom informaciju da je dan prije hapšenja tadašnjeg zamjenika državnog tužioca Zorana Piperovića, poslata poruka sa broja 069 od brata Andrije Jovićevića, sadržine: “Piperović će biti uhapšen da bi se raskrinkao lobi Mila Đukanovića, koji njega hoće za državnog tužitelja“, Đukanović je kazao da nije znao za ovaj detalj.
„To je obrazloženje motiva napada na Piperovića. Nijesam znao za taj detalj, ali on potvrđuje ovo što sam kazao“, rekao je on.
Slučaj trafikinga je, navodi on, očekivano, zadobio pažnju međunarodne javnosti.
„OEBS, EU, Pakt za stabilnost jugoistočne Europe, Kancelarija za ljudska prava UN. Važnu ulogu u animaranju međunarodne zajednice igrao je nevladin sektor u Crnoj Gori, na čelu sa Sigurnom ženskom kućom. Ta NVO je ovaj slučaj razumjela kao priliku za svoju afirmaciju, što je legitimno, ali istovremeno, to je bilo praćeno i određenim interesima finansijske i političke prirode“, navodi Đukanović.
Naglašava da je bio u prilici da pogleda kasetu snimanu u Sigurnoj ženskoj kući, na kojoj je S.Č. davala izjavu policijskom inspektoru.
„Na tom snimku, upravnica Sigurne ženske kuće je jasno suflirala svojoj štićenici S.Č. šta da kaže, koga da pomene i koje događaje da opiše. Pretpostavljam da ta traka postoji i danas u Ministarstvu unutrašnjih poslova“, naglasio je Đukanović.
On podsjeća da je S.Č, kao psihički neuravnotežena osoba pod jakim sedativima, postala na izvjestan način teret i onima koji su je štitili – i Sigurnoj ženskoj kući i advokatima.
Počeli su, navodi on, da predlažu da ona što brže napusti Crnu Goru. Argumentacija je bila da je već dala dovoljno dokaza za sudski proces kojem nema potrebe da prisustvuje. Pravosudni organi su, kaže Đukanović, smatrali drugačije, odnosno da je neophodno taj proces započeti, a onda i dovesti do kraja, uz prisustvo svih aktera afere.
„Repertoar pritiska na donosioce odluka o toj ideji izgledao je ovako: Najprije je lansirana priča da se ona osjeća usamljeno u Crnoj Gori, jer je odvojena od porodice. Kao vlada, reagovali smo ponudom pokrivanja troškova dolaska njene porodice u Crnu Goru. Kad taj “argument” nije prošao, upotrebljen je sljedeći – da je njoj navodno ugrožena bezbjednost. Opet smo reagovali i iskazali spremnost da pozovemo u pomoć bilo koju relevantnu bezbjednosnu agenciju u svijetu, ako ne postoji povjerenje u domaće organe. Pominjali smo i Interpol i FBI koje bi mogle da pruže dodatne garancije bezbjednosti toj osobi. Na kraju je upotrijebljen argument da je ona veoma lošeg zdravlja, da joj je život ugrožen, da je čak pokušala samoubistvo u Sigurnoj ženskoj kući“, kazao je Đukanović.
U tom trenutku, navodi dalje, kod njega je došao ambasador OEBS-a iz Beograda Mauricio Masari sa molbom da pomogne da se dozvoli njen odlazak iz Crne Gore.
„Iako sam potrošio dosta vremena da ga ubijedim, da za tim nema nikakvog razloga i da svu potrebnu pomoć može dobiti u Crnoj Gori, bio je veoma uporan, sugerišući odgovornost države u slučaju njenog tragičnog kraja. Taj argument nije bilo lako ignorisati i na kraju sam prihvatio uz jedan uslov – ističe on.
Đukanović navodi da je tražio samo garanciju, da S.Č. bude dostupna pravosudnim organima Crne Gore, što je ambasador Masari potvrdio. Pravosudni organi Crne Gore su se, nakon što je počeo sudski process, obratili međunarodnim adresama sa pitanjem kako mogu stupiti u kontakt sa S.Č. da bi joj se uručio poziv za suđenje. Odgovor je bio da je njena adresa nepoznata, iako su mnogi, kako kaže Đukanovič, uključujući i njega, na dan njenog odlaska znali gdje putuje.
„Ona je iz Crne Gore otputovala, kao princeza, uz maksimalan ispraćaj. Od protokola je samo još nedostajala vojska, svi ostali su bili tu. Otišla je glumeći tešku bolest, ali je iza nje ostao mučan utisak da je Crna Gora nedovoljno pripremljena da se nosi sa izazovima koje će kreirati razni protivnici crnogorskih nacionalnih interesa“, zaključio je Đukanović.
