Fantomski birači i stvarni ljudi, zašto je crnogorska dijaspora talac izbornog inženjeringa
Svaki izborni ciklus u Crnoj Gori, bez greške, aktivira istu političku dramu: mahanje biračkim spiskovima, prebrojavanje „fantomskih“ glasača i upiranje prstom u dijasporu. Dok zvanični podaci sa posljednjeg popisa stanovništva neumoljivo pokazuju da u državi realno živi tek nešto preko 620.000 građana, u biračkom spisku godinama unazad stoji nepomična, matematički nemoguća brojka od oko 540.000 punoljetnih birača. Ako od ukupnog broja stanovnika oduzmete skoro petinu maloljetnih, matematika se ruši, a pred nama ostaje institucionalni apsurd – država u kojoj glasaju i oni koji decenijama crnogorske ulice gledaju samo tokom ljetnjih odmora.
Ali iza suvih brojki i zakonskih paragrafa krije se duboki identitetski i politički raskol. Pitanje „čišćenja“ biračkog spiska u Crnoj Gori nikada nije bilo tehničko, već isključivo pitanje očuvanja ili otimanja političke moći.
Dijaspora je u ovoj igri dežurni krivac, ali i džoker u rukavu. Kada govorimo o tim ljudima, govorimo o nevjerovatno heterogenoj grupi. To su Bošnjaci i Albanci iz Plava, Gusinja, Rožaja ili Ulcinja koji su devedesetih bježali od rata i siromaštva prema Njemačkoj, Luksemburgu, Švajcarskoj i Njujorku. To su i hiljade crnogorskih državljana koji žive, studiraju ili rade u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Sve njih povezuje jedna stvar: zakonski su zadržali prebivalište u Crnoj Gori, iako im je životni centar negdje drugo.
Zašto dijaspori ne odgovara čišćenje spiskova? Odgovor nije u želji za malverzacijama, već u čistom strahu od potpunog brisanja iz registra sopstvene države. Naš zakon pravo glasa vezuje za prebivalište. Izbrisati nekoga sa adrese kroz policijsku provjeru na terenu često znači pokrenuti lavinu administrativnih problema – od nemogućnosti produženja pasoša i lične karte, do osjećaja da te domovina, kojoj svake godine kroz doznake šalješ stotine miliona eura i održavaš joj ekonomski život na aparatima, jednostavno više ne želi. Dijaspora to doživljava kao poruku: „Vaš novac je dobrodošao, ali vaš glas nije.“
S druge strane, političke partije u ovom problemu vide isključivo rezervoar sigurnih procenata. Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i partijama manje brojnih naroda (poput Bošnjačke stranke i albanskih koalicija) radikalno čišćenje spiskova ne odgovara jer gube ključnu prednost. Dijaspora sa Zapada tradicionalno glasa za suvereni, proevropski i građanski blok. Čarter letovi pred izbore nisu mit, već realnost koja nerijetko rješava pitanje pobjednika.
Centrističke partije, poput Pokreta Evropa sad (PES) i Demokrata, nalaze se u procijepu između briselskih zahtjeva za uređenjem države i straha da se zamjere iseljenicima.
Upravo tu leži suština crnogorskog izbornog apsurda. Popis stanovništva je ogledalo stvarnosti – on bilježi ljude koji stvarno peru suđe, plaćaju porez i kupuju hljeb u Crnoj Gori. Birački spisak je, s druge strane, magacin neažurnih administrativnih odluka.
Čišćenje spiskova bi donijelo zakonsku čistoću, ali bi donijelo i politički zemljotres koji bi trajno promijenio demografsku i glasačku mapu zemlje. Zato će, po svemu sudeći, crnogorski političari nastaviti da se svađaju oko spiskova pred svake izbore, fingirajući reforme, dok će stvarni ljudi u dijaspori ostati samo moneta za potkusurivanje u rukama onih koji Crnu Goru vide isključivo kao plijen, a ne kao uređenu državu.
