Više od četiri godine nakon zapljene oko 500 kilograma kokaina u magacinu kompanije „Voli“, ključna pitanja i danas su bez odgovora: ko je organizovao transport, ko je trebalo da preuzme drogu i zašto niko nije došao po nju. Još važnije — da li je kokain uopšte „pogrešno“ završio, ili je magacin „Volija“ bio planirana tačka preuzimanja, a priča o „grešci“ samo dimna zavjesa?
Zvanična verzija: kontrolisana akcija koja je „izmakla kontroli“
Prema tadašnjim informacijama Specijalnog državnog tužilaštva, kokain je iz Ekvadora stigao skriven u pošiljci banana. Kontejner je označen kao sumnjiv, ali nije otvoren odmah — umjesto toga, nadležni su ga pratili u okviru kontrolisane akcije kako bi otkrili ko će doći po drogu. Umjesto toga, kokain je završio u magacinu „Volija“, gdje su ga pronašli zaposleni i prijavili policiji.
Tužilaštvo je tvrdilo da droga nije trebalo da stigne do „Volija“, već da je trebalo da bude preuzeta ranije, te da je njen dolazak u magacin posljedica propusta u obavještajnom lancu. Ali ta verzija ostavlja previše praznina.
Ključno pitanje: da li je droga ipak stigla na pravo mjesto?
Ako prihvatimo da je magacin „Volija“ bio planirana tačka preuzimanja, cijela priča dobija drugačiju logiku. Da li je „kontrolisana akcija“ zapravo omogućila da droga stigne tamo gdje je trebalo, a da niko iz organizovane grupe ne bude uhvaćen na djelu? Da li je neko unutar lanca nadzora znao da država prati kontejner — i namjerno „pustio“ da akcija propadne kako bi se zaštitio stvarni primalac? Da li je priča o „propustu“ samo način da se sakrije činjenica da je preuzimanje bilo planirano baš u magacinu „Volija“, a ne na nekoj drugoj lokaciji?
Ovo nije tvrdnja da se to dogodilo. Ali kao istraživačka hipoteza, ona objašnjava zašto niko nije došao po drogu: možda je neko shvatio da je akcija kompromitovana i odlučio da rizikuje gubitak pošiljke umjesto hapšenja. Ili, još gore — možda je droga trebalo da bude preuzeta, ali je neko odlučio da je „žrtvuje“ kako bi se zaštitio neko važniji.
Bokan i traženje strožih kontrola: zaštita ili predznanje?
Uloga vlasnika „Volija“ i jednog od najmoćnijih ljudi u Crnoj Gori Dragana Bokana ostaje jedna od najzanimljivijih tačaka slučaja. Bokan je javno govorio da je njegova kompanija više puta tražila od nadležnih da se kontejneri sa robom za „Voli“ dodatno kontrolišu. Tadašnji glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić potvrdio je da je „Voli“ tražio provjere kontejnera.
To otvara legitimna, ali neprijatna pitanja:
Šta je Bokan znao kada je tražio dodatne kontrole i na osnovu čega je procijenio da postoji takav rizik?
Da li su te kontrole tražene kao preventivna mjera — ili kao način da se osigura da određeni kontejneri budu „vidjeni“ od strane države?
Ko je odlučio da se kontrole ne pooštre uprkos Bokanovim zahtjevima — i zašto?
Opet, ovo ne znači da je Bokan imao veze sa drogom. Dostupne informacije mogu se tumačiti i kao pokušaj velike kompanije da se zaštiti od podmetanja droge u legalnu robu. Ali upravo zato odgovor mora biti jasan: ko je blokirao pooštravanje kontrola i zbog čega?
Katnić: ključni svjedok ili dio problema?
Milivoje Katnić je u vrijeme zapljene bio jedan od ključnih ljudi crnogorskog tužilaštva i upravo je on javnosti objašnjavao kako je kokain dospio u „Voli“. Njegova verzija — da droga nije trebalo da stigne do „Volija“, već da je trebalo da bude preuzeta ranije — postala je zvanična naracija slučaja.
Danas se, zbog kasnijih postupaka i optužbi koje se protiv Katnića vode u drugim predmetima, prirodno postavlja pitanje da li je tadašnja istraga bila dovoljno temeljna. Ali treba biti precizan: ne postoji javno utvrđen dokaz da je Katnić učestvovao u krijumčarenju ovih 500 kilograma kokaina.
Pravo pitanje je drugo: zašto istraga, koja je u početku govorila o organizovanoj međunarodnoj kriminalnoj grupi, nije uspjela da dođe ni do jednog organizatora?
Ako je postojala kriminalna grupa, neko je morao naručiti drogu. Neko je morao organizovati pakovanje u Ekvadoru. Neko je morao znati broj kontejnera. Neko je morao znati kada brod stiže. Neko je morao očekivati preuzimanje. I neko je, ako je preuzimanje bilo planirano u Crnoj Gori, morao znati gdje i kada treba da se obavi. Zato je pravo pitanje — ko je znao?
Jedini uhapšeni — pravosnažno oslobođen. Niko drugi nikada nije procesuiran
Nakon pronalaska kokaina uhapšen je špediter Đoko Drobnjak. Tužilaštvo ga je povezivalo sa kriminalnom organizacijom i tvrdilo da je imao ulogu u manipulaciji kontejnerom.
Međutim, Viši sud je zaključio, a Apelacioni sud potvrdio, da nema dovoljno dokaza da je Drobnjak odgovoran za krijumčarenje. Posebno je ocijenjeno da nije mogao da utiče na to koji će konkretni kontejner sa broda biti istovaren u Luci Bar. Tako je jedina osoba uhapšena zbog pola tone kokaina pravosnažno oslobođena. Niko drugi nije uhapšen. Više od četiri godine kasnije, predmet se vodi protiv nepoznatih učinilaca.
Paradoks koji Crna Gora mora objasniti
500 kilograma kokaina nije mala pošiljka. To je ogromna količina droge koja je kroz međunarodni lanac stigla do Crne Gore. I završila je tamo gdje, prema tvrdnjama tadašnjeg tužilaštva, nije trebalo da završi. Ali šta ako je završila tačno tamo gdje je trebalo?
Odgovor na to pitanje možda bi objasnio zašto danas imamo paradoksalan epilog: pola tone kokaina je pronađeno, droga je zaplijenjena i određena za uništenje, jedini uhapšeni čovjek je pravosnažno oslobođen, a više od četiri godine kasnije – vlasnik pola tone kokaina i dalje je nepoznat.
