Čestitamo, građani Crne Gore! Ušli smo u zlatno doba ekonomske magije. Finansijski alhemičari su nam obećali i isporučiće „evropske plate“ i „evropske penzije“. Na papiru, svi smo odjednom postali dio elitnog kluba. Ali, ako ste ovih dana prošetali do lokalnog supermarketa sa tom novom, vjerovatno ste shvatili da vas tamo ne čeka Evropa, nego ekonomski Bermudski trougao u kojem svaka povišica misteriozno nestaje u rafovima sa suhomesnatim proizvodima.
Glavni mehanizam ove magije je prost: država vam da euro, a trgovački lanci vam uzmu euro i dvadeset centi. Evropski model povećanja primanja u crnogorskoj praksi liči na situaciju u kojoj vam neko svečano uruči ključeve od novog automobila, a onda trgovački lanci preuzmu ulogu benzinske pumpe na kojoj litar goriva košta pedeset eura. Rezultat? Opet pješačite, ali sada sa osjećajem da ste sami krivi jer imate „evropski standard“.
Dok mi slavimo procente rasta na televiziji, u upravnim odborima velikih trgovačkih lanaca šampanjac se otvara onog sekunda kada se najavi sjednica Vlade. Tamo važi jedno prosto pravilo: „Ako građanin ima više, grijeh je da mu to i ostane.“
Trgovci su razvili nevjerovatan refleks. Njihov sistem za praćenje inflacije i plata je brži od bilo kog superkompjutera. Najava rasta minimalca? Cijena ulja skače za deset odsto. Zakon stupa na snagu? Kilogram sira dobija status investicione nekretnine. Trgovačke marže u Crnoj Gori odavno nijesu samo procenat zarade; one su postale filozofija života i test izdržljivosti domaće populacije.
Dok u pravoj Evropi trgovački lanci ratuju cijenama da privuku kupce, kod nas ratuju protiv kupaca – i, moramo priznati, pobjeđuju na svim frontovima. Spajanje trgovačkih lanaca i nedostatak stvarne konkurencije stvorili su savršen kartelski raj u kojem su cijene ujednačene kao vojnici na paradi. Ako vam se ne sviđa cijena maslaca u lancu „A“, slobodno prošetajte do lanca „B“ – tamo je isti maslac skuplji za tačno jedan cent, čisto da se osjeti dinamika slobodnog tržišta.
Koje mehanizme država ima u fioci (i zašto tamo skupljaju prašinu)?
Naravno, građani se opravdano pitaju: gdje je država i šta radi njena čuvena „vidljiva ruka“ ekonomije? Istina je da država u rukama ima prilično ozbiljan arsenal mehanizama za kroćenje trgovačkog apetita, ali ih koristi otprilike jednako često kao što prosječan građanin koristi opciju „izvoz u PDF“ na veš mašini.
Evo šta bi država mogla da uradi, a radije izbjegava:
Direktno i trajno ograničavanje marži na široku lepezu proizvoda: Država ima zakonsku mogućnost da kaže: „Na ovih 100 osnovnih artikala marža ne smije biti veća od 5%“. Umjesto toga, mi dobijamo periodične, kozmetičke akcije tipa „Stop inflaciji“ ili „Limitirane cijene“, gdje se cijena smanji na tri artikla koja niko ne kupuje (npr. domaći skrob, konzervirana boranija i čaj od kamilice), dok cijene mesa, mlijeka i higijene nastavljaju let u stratosferu.
Aktiviranje Agencije za zaštitu konkurencije: Ova institucija bi trebalo da bude ekonomski FBI. Njihov posao je da ulete sa sirenama u sjedišta trgovačkih lanaca, zaplijene telefone i dokažu da se direktori dogovaraju o cijenama uz jutarnju kafu. Kod nas, Agencija uglavnom djeluje kao udruženje posmatrača ptica – primijete da cijene lete visoko, ali kažu da je to prirodna migracija.
Otvaranje tržišta za strane diskontne lance (poput Lidla): Najbolji lijek za domaće monopole je neko ko će ponuditi upola niže cijene. Ali dolazak takvih lanaca u Crnu Goru traje duže od izgradnje autoputa. Uvijek fali još jedan papir, urbanistički plan ili dozvola, dok domaći lobiji trljaju ruke i kupuju vrijeme.
Formiranje državnih robnih rezervi: Da država ima ozbiljne zalihe brašna, ulja i šećera, mogla bi da interveniše na tržištu i spusti cijene kada trgovci pretjeraju. Ali mi radije živimo na ivici – robne rezerve su nam u domenu naučne fantastike.
Zašto država ne koristi ove mehanizme?
Odgovor na ovo pitanje leži u staroj mudrosti: ne siječe se grana na kojoj se sjedi, pogotovo ako ta grana redovno uplaćuje porez u budžet.
Prvi razlog je PDV punjenje budžeta. Država živi od poreza na potrošnju. Što su cijene u prodavnicama veće, to je veći iznos PDV-a koji se sliva u državnu kasu. Kada trgovci podignu cijene, država trlja ruke jer joj budžet izgleda „nikad stabilniji“. To je savršena simbioza: vlada vam podigne platu, trgovci podignu cijene, država uzme veći porez, a vi na kraju mjeseca opet večerate parizer.
Drugi razlog je strah od praznih rafova i ekonomske ucjene. Trgovački lanci u Crnoj Gori su postali „preveliki da bi propali“. Oni zapošljavaju hiljade ljudi i drže monopol nad distribucijom hrane. Kada država stigne sa idejom o oštrom ograničavanju marži, trgovci blago nakrive glavu i tiho šapnu: „Znaš, ako nam to uradite, moraćemo da otpustimo radnike, a možda nam i nestašice mlijeka potraju par mjeseci.“ Političari, u vječitom strahu od gubitka glasova, odmah povlače kočnicu i vraćaju se provjerenim metodama – apelovanju na „društvenu odgovornost“ privrednika. A apelovati na društvenu odgovornost krupnog kapitala je kao moliti vuka da pređe na vegetarijansku ishranu.
Na kraju, dobili smo savršen ekonomski perpetuum mobile. Plate i penzije će nastaviti da rastu na papiru, trgovačke marže će ih pratiti u stopu, a mi ćemo ponosno moći da kažemo da imamo najskuplji životni standard u Evropi. Jer, realno, šta je evropski minimalac ako ga ne možete potrošiti na tri kese namirnica? To je ta ekonomska sloboda o kojoj smo sanjali. Prijatno vam bilo, ako imate za ručak!
