Već duže vrijeme posmatram političku scenu u Crnoj Gori i hvatam sebe, baš kao i većinu svojih prijatelja i poznanika, u stanju hronične apatije i razočaranja. Postalo nam je potpuno svejedno. Kada dođe dan izbora, pitanje da li zaokružiti takozvane „srpske stranke“ poput Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP) ili pak neke od građanskih opcija, izgubilo je svaki smisao. Razlog je bolno jednostavan: ove samozvane zaštitnice srpskih interesa nijesu uradile apsolutno ništa opipljivo za naš narod.
Čitava njihova uzvišena priča i navodna briga za identitet svela se na najprizemniji klijentelizam i udomljavanje podobnih partijskih kadrova po dubini i širini državnog aparata. Dok naš narod, koji čini gotovo trećinu stanovništva ove države, vapi za jasnom, mudrom i dugoročnom strategijom zaštite naših stvarnih interesa, naši politički predstavnici trguju foteljama. Zbog toga se danas prosječnom biraču granica između deklarisanih srpskih lidera i građanskih partija potpuno izbrisala — i jedni i drugi nas vide samo kao brojke i glasačko meso.
Dodatni, tektonski potres koji je ogolio svu nemoć ove politike stigao je nedavno iz regiona. Pobjeda Studentske liste na izborima u Srbiji i pad Aleksandra Vučića zadali su smrtni udarac dosadašnjem načinu funkcionisanja naših političkih prvaka. Sa političkim slomom SNS-a u Beogradu, preko noći je nestao i onaj ogroman rezervoar finansijskih, logističkih i medijskih sredstava na koji su lideri nekadašnjeg Demokratskog fronta godinama bezbrižno računali. Bez tog vještačkog disanja iz Beograda, njihova kula od karata ubrzano se ruši, ostavljajući ih politički ogoljene i dezorijentisane.
Zato duboko vjerujem da je kucnuo zadnji čas za korjenite promjene. Hitno nam je potrebno formiranje nove političke partije Srba u Crnoj Gori. Vrijeme je za autentičnu političku snagu sa jasno definisanom, modernom i dostojanstvenom strategijom koja će na predstojećim izborima prosto oduvati Andriju Mandića, Milana Kneževića, i njima slične profitere iz naših života. Oni su imali decenije na raspolaganju i pokazali su šta znaju — obezbijedili su sebe, a narod ostavili na marginama.
Ključni zadatak te nove snage ne smije biti puko ponavljanje starih grešaka, već hitno buđenje i aktivacija ogromnog rezervoara onih naših sunarodnika koji su se godinama unazad pasivizirali. Govorim o hiljadama obrazovanih, sposobnih, stručnih i časnih Srba koji su se razočarani, zgađeni populizmom i sitnim šićardžijstvom sadašnjih lidera, potpuno povukli iz javnog i političkog života. Ti ljudi su naša najveća snaga. Samo kroz njihovo okupljanje, kroz novu energiju i neukaljane biografije, možemo izgraditi modernu instituciju koja će biti pravi, nepokolebljivi zaštitnik Srba u Crnoj Gori — ponosna, nezavisna i okrenuta budućnosti.
