Novinar u Crnoj Gori danas uglavnom zarađuje između 600 i 900 eura. Od njega se, međutim, očekuje da prati Vladu, Skupštinu, policiju, tužilaštvo i sudove, provjerava informacije, razgovara sa izvorima, otkriva afere i bude dostupan kad god se događaj desi — bez obzira na radno vrijeme, vikend ili praznik. To nije posao koji se završava zatvaranjem kancelarije. To je posao u kojem jedna neprovjerena informacija može proizvesti ozbiljnu štetu, a jedna objavljena priča pokrenuti institucije, otvoriti pitanje odgovornosti ili razotkriti korupciju.
Prema istraživanju o socio-ekonomskom položaju zaposlenih u medijima, gotovo tri četvrtine njih prima zaradu nižu od državnog prosjeka, koji iznosi oko 1.070 eura.
Drugim riječima, osoba čiji je posao da građanima svakodnevno objašnjava kako rade država i institucije često sama radi za manje od prosječne plate u toj istoj državi. To nije samo pitanje niskih zarada. To je pitanje odnosa prema profesiji koja ima direktnu ulogu u zaštiti javnog interesa.
Kada minimalac sustigne iskustvo
Poseban paradoks mogao bi nastati već od januara 2027. godine, ukoliko bude realizovan najavljeni rast minimalnih zarada — do 1.400 eura za radna mjesta koja zahtijevaju visoko obrazovanje. Tada se mora postaviti jednostavno pitanje: Šta će ostati kao razlika između početnika i novinara sa deset ili petnaest godina iskustva?
Iskusan novinar ima mrežu izvora, poznaje institucije, razumije procedure i zna kako da prepozna ono što se pokušava sakriti. Često radi teme visokog rizika, pod pritiskom rokova i uz mogućnost da zbog objavljene informacije završi na sudu.
Ako takav novinar bude plaćen tek nešto više od zakonskog minimuma, šta se onda zapravo vrednuje? Znanje? Iskustvo? Profesionalna odgovornost? Ili samo činjenica da je posao nekako završen?
Ako početna plata i plata iskusnog profesionalca postanu gotovo iste, poruka je jasna: godine rada, usavršavanja i preuzimanja rizika nemaju stvarnu cijenu.
Godinama bez zajedničkog standarda
Problem dodatno pogoršava činjenica da medijski sektor godinama nema Granski kolektivni ugovor kojim bi se uredili zajednički standardi za zarade, prekovremeni rad i druga prava zaposlenih. Pregovori o GKU za informativnu, grafičku i izdavačku djelatnost počeli su tek u junu 2026. godine, gotovo tri godine nakon roka predviđenog Medijskom strategijom.
Prethodni pokušaj pregovora završen je bez potpisivanja ugovora. RTCG je tvrdio da su Vijesti i dio privatnih medija odbijali predloženi tekst, dok su iz privatnih medija i sindikalnih struktura stizali drugačiji stavovi o troškovima i mogućnosti povećanja zarada. Novi pregovori su počeli, ali su ponovo u zastoju.
I tu se mora postaviti pitanje: Ako godinama nema dogovora, kako se pregovori vode i zašto njihov rezultat toliko dugo izostaje? Zaposleni, na kraju, ne žive od sastanaka, zaključaka i saopštenja. Žive od plate.
Jedan sistem, dva nivoa zaštite
RTCG je 1. juna 2026. godine potpisao novi interni kolektivni ugovor, nakon više od godinu dana pregovora. Prema informacijama javnog servisa, ugovor je unaprijedio prava i primanja zaposlenih. To pokazuje da je kolektivno uređivanje prava moguće. Ali istovremeno ostaje otvoreno pitanje zašto veliki broj zaposlenih u privatnim medijima i dalje nema isti nivo zaštite, jasne platne razrede i predvidive standarde rada.
Ne može se očekivati kvalitetno novinarstvo u sistemu u kojem se od ljudi traži da budu profesionalci, dok se prema njima često postupa kao prema lako zamjenjivoj radnoj snazi.
Ko brine o ljudima koji informišu javnost?
Država ne može privatnom mediju narediti koliko će plaćati novinara. Ali može da postavi jasna pravila, podstiče socijalni dijalog i insistira na sprovođenju ciljeva koje je sama definisala u svojoj medijskoj politici. Jer kvalitetno novinarstvo nije samo interes vlasnika medija, već i države.
Ako od januara 2027. godine minimalna zarada za visokoobrazovana radna mjesta bude 1.400 eura, a iskusni novinari ostanu tek nešto iznad tog iznosa, onda više nije pitanje samo koliko su njihove plate male. Pitanje je koliko društvo zaista cijeni posao koji od njih traži. A odgovor se ne mjeri riječima, već zaradama, pravima i uslovima u kojima ti ljudi rade.
