Ubistvo državljanina Turske u Budvi, za koje je osumnjičen državljanin Kolumbije, i pronalazak više komada oružja ponovo otvaraju važno bezbjednosno pitanje: kako kriminalci dolaze do oružja i koliko je zapravo razvijeno ilegalno tržište oružja u Crnoj Gori?
Neću se baviti ovim slučajem niti ulaziti u detalje istrage, ali imam nekoliko pitanja za one koji vode sektor bezbjednosti i koji su predložili, po mom mišljenju, sramni Zakon o oružju.
Kako su strani državljani došli do tolikog broja komada oružja? Odakle im ono? Ako nijesu imali pravo da ga legalno posjeduju, kako je moguće da se u Crnoj Gori ilegalno oružje može nabaviti gotovo na svakom ćošku? Zar upravo to nije ozbiljan bezbjednosni problem kojim je država trebalo da se bavi?
Tu dolazimo do suštine: šta je zapravo najveća prijetnja bezbjednosti građana? Da li je država trebalo da se obračunava sa ilegalnim tržištem oružja, kriminalnim grupama i onima koji nelegalno posjeduju i koriste oružje ili sa lovcima, sportskim strijelcima i ljudima koji decenijama legalno posjeduju oružje?
Gotovo do samog predlaganja zakona slušali smo kako su najveća opasnost upravo ljudi koji se bave streljaštvom i lovom, ljubitelji oružja, kojima su nametnuti kriterijumi za dobijanje oružnog lista kao da se pripremaju za astronautsku misiju i iskrcavanje na Mjesec.
Zato pitam, posebno vas iz Demokrata: jeste li zaista vjerovali da ćete dodatnim maltretiranjem legalnih vlasnika oružja riješiti bezbjednosne probleme ili je možda trebalo da se pozabavite onima koji do oružja dolaze ilegalno i koriste ga za kriminalne obračune?
Prema podacima koji se godinama iznose u javnosti, više od 70 ubistava počinjeno je u sukobu dva kriminalna klana – kavačkog i škaljarskog. To nijesu bili lovci niti sportski strijelci. Nijesu to bili ljudi koji su legalno registrovali oružje i koristili ga u zakonom dozvoljenim uslovima. Riječ je o kriminalnim obračunima u kojima je oružje bilo sredstvo za ubijanje.
Prije nekoliko dana imali smo i oružanu pljačku transporta novca. Ne znam da li je u tom slučaju korišćeno ilegalno oružje, ali je sasvim opravdano postaviti pitanje odakle kriminalci dolaze do naoružanja i kako ga nabavljaju.
Veliki dio najtežih kriminalnih aktivnosti, posebno organizovanih kriminalnih obračuna, povezan je sa ilegalnim tržištem oružja. Upravo zato država mora da usmjeri pažnju na krijumčare, kriminalne grupe i ilegalne kanale nabavke oružja.
I dok se domaći i strani kriminalci, iz različitih krajeva svijeta, kreću naoružani ovom zemljom, policija oduzima oružje ljudima koji imaju čiste dosijee, a koje je neko prijavio, ponekad i zbog komšijskog sukoba. Oduzima se oružje koje je ostalo u nasljeđe iz Drugog, pa čak i Prvog svjetskog rata, stare lovačke puške koje godinama stoje na zidu i iz kojih metak možda nikada nije opaljen.
Naravno, zakon mora da predvidi kontrolu i odgovornost svakog vlasnika oružja. Niko ne treba da bude iznad zakona. Ali nije isto čovjek koji legalno posjeduje oružje, ide u lov ili na streljanu i neko ko do pištolja dolazi na crnom tržištu i koristi ga za kriminal.
Ako kao društvo ne pravimo tu razliku, onda smo promašili čitavu suštinu problema.
Zato se postavlja pitanje: gdje su rezultati borbe protiv ilegalnog tržišta oružja? Gdje su rezultati obračuna sa krijumčarima, kanalima nabavke i kriminalcima koji naoružani šetaju našim ulicama? Ili je jednostavnije kontrolisati i maltretirati ljude koji su poznati državi, imaju urednu dokumentaciju i godinama poštuju zakon?
Jer naoružanog čovjeka sa lošom namjerom može zaustaviti samo naoružan čovjek sa dobrom namjerom.
