Bivši radnici crnogorske drvoprerade i šumarstva već mjesecima igraju ulogu u modernoj drami apsurda pod radnim nazivom „Gdje je mojih 12.000 eura?“. Nakon što je pompezno usvojen Zakon o finansijskoj podršci bivšim zaposlenima, radnici su povjerovali da će pravda, spakovana u pet polugodišnjih rata, konačno pokucati na njihova vrata. Umjesto pravde, stiglo je ono što u našem sistemu jedino nikada ne kasni – tišina administracije i prebacivanje odgovornosti.
Da li su radnici prevareni? Ako pod prevarom podrazumijevamo klasičnu političku tradiciju u kojoj vam obećaju brda i doline prije izbora, a onda u praksi dobijete šetnju od šaltera do šaltera, odgovor je – ne više nego obično. Država je formalno priznala dug, ali je realizaciju pretvorila u potragu za izgubljenim papirima.
Ko koči i ko je dežurni krivac?
Prst sumnje gnevnih radnika s pravom se najprije uperio u Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Međutim, u ovoj birokratskoj sapunici oni nisu jedini režiseri, već su podijelili uloge sa partnerima iz izvršne vlasti.
Glavni zaplet leži u činjenici da se rješenja ne mogu odštampati dok se ne završi velika državna revizija istorijskih isplata. Ministarstvo poljoprivrede tvrdi da je uspješno obradilo preko sedam hiljada zahtjeva, ali da je proces sada blokiran u međuprostoru između tri državne institucije:
Ministarstvo poljoprivrede čeka podatke od drugih organa jer zakonski mora da oduzme sve ranije isplate od obećanih 12.000 eura.
Ministarstvo finansija ima zadatak da odredi kontakt osobu i dostavi zvanične podatke o tome ko je u proteklim decenijama primio novac kroz razne socijalne programe i tehnološke viškove.
Fond rada uporno traži po svojim arhivama spiskove onih radnika kojima je nekada davno isplaćena crkavica od 1.920 eura, kako bi se taj iznos precizno odbio od konačne cifre.
Sistem spojenih sudova bez kapi vode
Dok se ove tri institucije dogovore ko će kome poslati faks, mejl ili goluba pismonošu, radnici podnose tužbe Upravnom sudu zbog „ćutanja administracije“. Birokratija se brani matematičkom logikom: zakonski rok za rješavanje zahtjeva je produžen, a isplate ionako imaju rok do kraja godine, pa nema potrebe za žurbom. Zašto donijeti rješenje danas, kada ga možete odložiti za naredni kvartal?
Iz ugla običnog drvoprerađivača koji je ostavio zdravlje po crnogorskim šumama i propalim državnim pogonima, ova situacija neodoljivo podsjeća na situaciju u kojoj konobar odbija da vam donese večeru jer kuvar još uvijek vaga koliko ste grama hljeba pojeli prošle godine. Dok se državni aparati usaglase oko decimala i istorijskih spiskova, radnicima preostaje samo da čekaju da birokratski mlinovi završe svoje beskonačno mljevenje prazne slame.
