Kad sjutra neki crnogorski istoričar bude pisao udžbenik o fenomenu političkog preživljavanja, prva i poslednja glava moraju biti posvećene Ervinu Ibrahimoviću. Čovjek je živi dokaz da u Crnoj Gori ideologije prolaze, vlade padaju, ali Ervinov kabinet ostaje vječan kao Lovćen.
Sve je počelo, kako i dolikuje, u akademskim visinama. Naš junak je diplomirani inženjer metalurgije iz Prištine, sa magistraturom iz Beograda. Logičan nastavak te karijere bio je, prirodno, treniranje košarkaša u Rožajama i Tutinu. Jer, kakva je razlika između topljenja ruda i uigravanja zone 2-3? Nikakva. Sve je to rad sa teškim materijalima. Ipak, shvativši da se u metalurgiji čovjek samo prlja, a u sportu znoji, Ervin je mudro odlučio da se prebaci na diplomatiju. Tamo su fotelje mekše, a prljaju se samo obrazi – što je u našoj politici ionako potrošni materijal.
A onda se desilo ono čuveno, biblijsko čudo DPS-ove stambene komisije. Ervin, koji je već imao stančič od skromna 73 kvadrata, našao se u strašnoj socijalnoj potrebi. Vlada Mila Đukanovića, poznata po svojoj empatiji prema ugroženim funkcionerima, pružila mu je ruku spasa i dodijelila mu 40.000 eura stambenog kredita. Ali pazi sad – pod uslovima od kojih bi svakom običnom građaninu sa suzama u očima krenula pjena na usta. Mjesečna rata? Četrdeset eura i četrdeset centi. Slovima: četrdeset eura. Toliko prosječan Crnogorac ostavi u pekari za pet dana, ili na kafama dok kuka kako nema za ratu u komercijalnoj banci. Dok vi plaćate kamate od kojih se vrti u glavi, Ervin državi vraća dug cijenom dvije porcije ćevapa. To se ne zove korupcija, narode – to se zove vizija!
Međutim, prava magija Ervina Ibrahimovića leži u njegovoj sposobnosti da istovremeno bude i vlast i opozicija, i žrtva i progonitelj. Kada je njegova Vlada odlučila da uvede vize našoj vjekovnoj braći iz Turske, Ervin se našao u čudu. Kada su ga u Skupštini pitali ko je taj zlikovac iz Vlade koji je to predložio, Ervin je demonstrirao vrhunsku diplomatsku amneziju. To je tajna državna dokumentacija, drugovi! Bošnjačka stranka, naravno, „nije glasala za to“, ali su nekako ostali u toj istoj Vladi koja jeste. Princip je jasan: fotelja se ne napušta zbog tamo nekih viza. Ankara je daleko, a Podgorica i službena limuzina su tu, pred nosom.
Naravno, zli jezici i Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) stalno nešto zvocaju. Utvrdili su da je prekršio zakon, pominju se neki stanovi, imovina, a dežurni kritičari ga optužuju za partijsko zapošljavanje po dubini, širini i visini. Ali kada ga studenti na televiziji pitaju za nepotizam, Ervin ima spreman akademski odgovor: „Čitate žutu štampu!“ Genijalno. Ako nemaš argument, proglasi pitanje za trač. Ako ti spočitaju da zapošljavaš samo rođake i partijske poslušnike, ti im objasni da je to prosto briga o porodici i natalitetu.
Zato, kapa dolje, ministre. Dok god je država spremna da daje kredite za kikiriki, i dok god je naroda koji vjeruje u „odbranu vitalnih interesa“ kroz raspodjelu funkcija po dubini – za Ervina i njegove metalurško-diplomatske akrobacije nema zime. Ostali, pripremite svojih 40 eura. Ali ne za ratu kredita, nego za info-paket o tome kako otići odavde.
