Nijesmo 30. avgusta 2020. glasali za izlazak Crne Gore iz NATO-a, povlačenje priznanja takzvanog Kosova niti za promjenu državne politike preko noći, jer bili smo realni i znali sta možemo očekivati. Glasali smo da se prekine višedecenijska vlast DPS-a, da budemo ravnopravni građani, da se poštuje naš identitet i da država konačno prestane da dijeli građane na podobne i nepodobne.
Šest godina kasnije, Vlada odobrava zadržavanje spomen-ploče u Morinju sa natpisom „velikosrpska agresija na Hrvatsku“, uz obrazloženje da je to u javnom interesu u kontekstu evropskih integracija.
Osuda zločina nije isto što i pripisivanje kolektivne krivice srpskom narodu. Ako je cilj pomirenje, zašto se ne insistira na jeziku koji nedvosmisleno osuđuje zločin, ako ga je bilo, a ne otvara prostor za stigmatizaciju čitavog naroda?
Upravo je to pitanje na koje bi trebalo da odgovore oni koji su 2020. tražili glasove obećavajući drugačiju Crnu Goru. Tražilo se da poštuju građane koji su ih doveli na vlast. Danas, međutim, srpski jezik i dalje nije službeni, pitanje dvojnog državljanstva nije riješeno, a mnoga obećanja o ravnopravnosti i depolitizaciji institucija ostala su bez očekivanog epiloga. Da ne pominjemo zastavu I himnu.
Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti i Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom jesu konkretni rezultati i to niko ozbiljan ne može osporiti. Ali politička podrška nije blanko ček koji se jednom dobije i zauvijek zadržava. Ne može se od birača očekivati da godinama opravdava svaki potez vlasti podsjećanjem na ono što je urađeno.
Dodatni problem je što prosječan srpski birač danas teško vidi kome može da povjeri svoj glas. Od vlasti koja je obećavala promjene dobija odluke koje doživljava kao novo razočaranje, dok dio političara koji se predstavljaju kao „zaštitnici“ srpskih interesa, uključujući Milana Kneževića, svojim političkim potezima i načinom djelovanja ne uspijeva da ponudi uvjerljiv odgovor na pitanje šta je konkretan cilj i kakvu politiku bi vodili drugačije. Realnost je i da je politika koju danas vode blago rečena smiješna.
Tako je birač koji je želio da promijeni sistem ostao između vlasti koja ne ispunjava njegova očekivanja i političkih predstavnika kojima ne vjeruje dovoljno da bi im bez rezerve ponovo dao podršku.
Evropske integracije jesu strateški cilj Crne Gore, ali ne mogu biti univerzalno opravdanje za svaku odluku. Ako se evropski put koristi kao argument za poteze koji produbljuju podjele, onda vlast duguje građanima mnogo uvjerljivije objašnjenje od pozivanja na Brisel. Evropska budućnost ne bi smjela da znači da se o osjetljivim istorijskim pitanjima odlučuje bez dovoljno javne rasprave i uvažavanja svih građana. Ili prosto, koliko govana treba da pojede prosječan Srbin radi članstva u EU.
DPS je izgubio vlast. Ali promjena vlasti nije isto što i promjena političke kulture. Ako se odluke i dalje donose kroz koalicione kalkulacije, ako se obećanja prilagođavaju opstanku na funkcijama, a birači se pozivaju da budu strpljivi, onda je sasvim legitimno pitati šta je, osim imena funkcionera, zaista promijenjeno.
Zamislite birača koji je 2020. glasao za Demokratski front, URU ili Demokrate, vjerujući da će dobiti vlast koja će biti odgovornija, pravednija i spremnija da uvaži njegove stavove. Da li je taj birač tada mogao da zamisli da će šest godina kasnije Vlada odobravati zadržavanje ploče sa natpisom „velikosrpska agresija“, dok će Ervin Ibrahimović, kao ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade, biti jedan od ključnih aktera u vođenju državne spoljne politike?
Teško je povjerovati da je takav politički rasplet bio ono što je taj birač imao na umu kada je glasao za promjene.
Zato pitanje više nije samo zašto ploča u Morinju ostaje. Pitanje je zašto bi građanin koji se zbog takvih odluka osjeća iznevjerenim ponovo dao glas istoj vlasti. Političari imaju pravo da prave kompromise, ali moraju računati s tim da birači imaju pravo da ih zbog tih kompromisa kazne na izborima.
Vlast se ne mjeri samo time koga je smijenila, već i time šta je obećala, šta je ispunila i šta je bila spremna da žrtvuje da bi ostala na vlasti.
