Više od tri decenije nakon takozvane AB revolucije nema odgovora na pitanje zašto je država dozvolila da budu uništeni poznati privredni brendovi na sjeveru Crne Gore, sa čijom propašću je ovaj region utonuo u siromaštvo i socijalnu bijedu, dok jedino još tajkuni, bez ikakve koristi za lokalno stanovništvo, ekploatišu prirodne resurse – rudno bogatstvo, šume i vode. Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama bila je „Polimka“.
Industrija kože i kožne galanterije „Polimka“ izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to za dugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na čitavom sjeveru. Na platama koje su imali zaposleni u ovoj kompaniji, svi drugi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto zaposlenih. Radnici se prisjećaju kako nije bilo svjetskog sajma na kojem se nije pojavila i osvajala nagrade i priznanja.
„Polimka“ je nesebično pomagala svima. Opremala je bolnice, škole, davala nepovratne pozajmice drugim preduzećima kojima je to bilo potrebno. I sve je to tako hodalo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tršište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Za njeno poslovanje bio je fatalan prekid platnog prometa između Crne Gore i Srbije.
Fabrika je nekako preživljavala do 2002. godine. Tada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva.Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, „Polimka“ je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj „fabrici kože“.
Bivši radnici ne mogu da shvate kako je takva kompanija, jedina u oblasti kožne industrije u Crnoj Gori, pretvorena u stovarište i prodavnicu. Danas se čak ne zna ni gdje su tačno završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na makar dva miliona eura. Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura.
Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od ugašenog giganta. Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla da radi i samostalno. Pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje koji je takođe mogao da nastavi da pruža usluge, i da radi nezavisno od fabrike celuloze.
Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala preko dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine.
Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio preko 800 radnika. Zatvorena je takođe i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara.
U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije. Krajem devedesetih godina papirni blok je ponovo pokrenut, kada je formirana Fabrika papira Beranka. Ovu fabriku sa stotinu pedeset radnika, na ruševinama nekadašnjeg giganta, otvorio je u jeku jedne od predizbornih kampanja Milo Đukanović. Poslije samonekoliko godina i ova fabrika je otišla u stečaj, prodata, zatim opljačkana, a danas njime gazduje jedno preduzeće za reziklažu.
Bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta danas ističu da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabarika izgrađivala grad, odnosno da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe. Oni samo ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost, bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije.
Rudnik mrkog uglja i dalje nije u funkciji i jama potopljena, a jedina ciglana u državi je porušena i zemljište prodato. Privatizovano je i uništeno najpoznatije autoprevozno preduzeće, kao i mnoge druge manje fabrike, poljoprivredna preduzeća, poput „Agropolimlja“, trovinski lanac kao što je bio „Jasikovac“, rastureno je i najperspektivnije hotelsko preduzeće na sjeveru, HTP „Berane“.
Sve u svemu, od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi u Beranama, danas radi svega dvije stotine. Radnička klasa je nestala, ili se preselila na biro rada i Prvi maj odavno nema ko da slavi, a grad se nakon tranzicije, sa trećeg mjesta po razvijenosti u Crnoj Gori, sasvim nezasluženo strmoglavilo na samo dno, u socijalu i siromaštvo.
