Veliki broj nezaposlenih, samo registrovanih kod Zavoda za zaposljavanje ( ZZZ) je preko 37 000 ( 13.27% ) a mnogi analitičari smatraju da ih je još toliko koji se ne prijavljuju jer nemaju nadu da će posredstvom te ustanove doći do posla a nisi stimulisani na javljanje novčanom pomoći( što je evropski standard) , osim za pripadnike velikih sistema koji su nestali u tranzicionom periodu.
U pripremi je Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti u šta javnost nema uvid pa tako izostaju javne rasprave, okrugli stolovi, javna sučeljavanja.
Najgore od svega je što oni koji žive u nemaštini i izloženi su gladi, nemaju način da utiču na donosioce odluka. Od oko
140 000 zvanično priznatih siromašnih u drzavi, svega 19 400 ljudi ostvarije pravo na MOP ( materijalno obezbjeđenje porodice, jedino socijalno davanje namijenjeno siromašnima) koje je izuzetno nisko, kreće se od 86 do 167 eura, i od čega se ne može živjeti ni nedjelju a kamoli mjesec dana. Ljudi su u svakodnevnoj borbi za opstanak i nemaju vremena za se bore za svoja prava na ulici.
Čak ni socijalni radnici u CSR ( centar za socijalni rad) koji su u direktnom kontaktu sa ugroženima se ne konsultuju u kreiranju socijalne politike.Socijalnu politiku države, glavnog grada a moguće je i ostalih lokalnih samouprava , što je nasleđe tridesetogodišnje vladavine jednog sistema a koje se i dalje slijedi, ne kreira resorni sekretarijat prema potrebama ugroženih , već sprovodi politiku kreiranu sa vrha.
Dok se u evropskim državama 1. maj koristi kako bi se nadležnima skrenula pažnja na prava zaposlenih, što uglavnom daje rezultate u Crnoj Gori nema bitnijih promjena.U našoj državi nadležni ne spominju siromaštvo zaposlenih i nepravedno i neprimjereno visoko zapošljavanju u javnoj upravu.
Socijalni stanovi kao način umanjenja siromaštva socijalno ugroženih, ali i ne samo njih, nije u fokusu kreatora javih politika.Socijalna penzija još uvijek nije zaživjela u našoj državi.
Narodna kuhinja glavnog grada uprkos postojanju izgrađenog objekta sa opremom za pripremu obroka, nije u funkciji. Gotovi obroci se kupuju i dopremaju u objekat Narodne kuhinje i tu dijele( ne kuvaju u njemu) , čime se umanjuje mogućnost da svi gladni, imaju barem siguran obrok dnevno.
Socijalno ugroženi nemaju besplatan javni prevoz pa su tako otežane mogućnosti da i oni, koji steknu pravo na obrok, dolaze po njega ali i da odu po pomoć koje im NVO omogućavaju.
Svako treće dijete u državi živi u zoni siromaštva a država i lokalne samopurave nikako da prema dohodovnom cenzusu domaćinstva u kojem žive, kroji socijalnu politiku, radi umanjenja velikih socijalnih razlika među djecom.
Zaboravljena su obećanja da će se skupi automobili prodati( majbah) a novac upotrijebiti za poboljšanje socijalnog statusa najugroženijih.
Vrijeme je za političku odgovornost, ljudsko dostojanstvo i brigu za opšte dobro
Saopštenje je napisala predsjednica Banke hrane Crne Gore, Marina Medojević
