U Crnoj Gori postoje dvije svetinje u koje se ne dira: nedjeljni ručak i birački spisak. Dok se ručak nekako i svari, ovaj drugi fenomen decenijama izaziva tešku gorušicu kod svakog ko pokuša da sabere dva i dva. Jer, po našoj jedinstvenoj izbornoj matematici, u državi živi više glasača nego stanovnika – što nas čini svjetskim medicinskim i demografskim čudom.
Čišćenje biračkog spiska prije izbora nije samo tehničko pitanje; to je pitanje elementarne higijene. Zamislite da pozovete goste na večeru, a za stolom vam sjede i oni koji su se odselili u prošlom vijeku, i oni koji su odavno na onom svijetu, dok domaćini koji plaćaju struju i vodu stoje sa strane i gledaju ko će im izabrati jelovnik za naredne četiri godine. Bez ažurnog spiska, svaki izbori su kao utakmica u kojoj jedna ekipa ima pravo da ubaci igrače sa tribina – i to sa tribina u Njujorku, Luksemburgu ili Frankfurtu.
Čim se pomene da bi iz evidencije trebalo izbrisati makar one koji dvadeset godina nijesu ni vidjeli crnogorsku ličnu kartu, a kamoli je zamijenili, nastaje opšta uzbuna. Predstavnici pojedinih partija, naročito onih koje tradicionalno računaju na glasove van granica (poput Bošnjačke stranke i resornog ministra za dijasporu Mirsada Azemovića, koji otvoreno poručuju da takva rješenja neće podržati), odmah pale crvene alarme.
Razlog otpora je jednostavan i duboko emotivan – zove se izborna matematika. Mnogo je lakše ubijediti nekoga ko Crnu Goru gleda kroz nostalgiju i razglednice da je ovdje sve idealno (ili da će biti samo ako zaokruži pravi broj), nego objasniti komšiji u Podgorici, Nikšiću ili Bijelom Polju zašto mu je poskupjela potrošačka korpa. Kada bi se spisak sveo na one koji ovdje zaista žive i rade, mnoge političke fotelje bi se zatresle jače nego tokom bure na primorju. Zato se svako pominjanje reda u evidenciji prebivališta odmah krsti kao „udar na prava“ i „administrativno brisanje“, umjesto onoga što jeste – uvođenje osnovnog reda.
Poseban fenomen je želja dijela dijaspore da po svaku cijenu zadrži pravo da građanima koji ovdje žive uređuje svakodnevicu. To vam je kao kada bivši cimer, koji se prije deset godina odselio u Luksemburg i tamo uredno plaća porez i poštuje zakone, svake četiri godine svrati do starog stana samo da bi vam razmjestio namještaj, promijenio bravu i odredio ko će vam biti upravnik zgrade – a onda se prvim jutarnjim letom vrati u svoj uređeni sistem.
Ljubav prema domovini i doznake koje stižu porodicama su nesporni, ali demokratija počiva na jednostavnom pravilu: onaj ko snosi posljedice odluke, taj tu odluku i donosi. Nije baš fer da neko ko uživa u blagodetima zapadnoevropske socijalne i pravne države bira vlast ljudima koji će naredne četiri godine ovdje čekati u redovima, plaćati domaće poreze i živjeti sa posljedicama tog izbora.
Ako želimo da nam izbori konačno prestanu da budu festival sumnji, teorija zavjere i prebrojavanja „fantomskih glasača“, čišćenje biračkog spiska je uslov svih uslova. Država mora znati ko u njoj živi, ko u njoj privređuje i ko ima pravo da odlučuje o njenoj budućnosti. Sve dok na spisku držimo armiju onih koji su odavno otišli, glasaćemo u magli – a u magli se, kao što znamo, najbolje snalaze oni koji ne žele da se vidi pravo stanje stvari.
