U prošlom tekstu smo vidjeli kako D’Hondtova formula surovo kažnjava rasipanje glasova i kako se, preko leđa partija koje ostanu ispod cenzusa od 3%, mandati prelijevaju najvećim političkim igračima. Međutim, crnogorski izborni sistem ima jedan specifičan, zakonski ugrađen „amortizer“ koji privremeno suspenduje ova surova pravila. Reč je o manjinskim listama – institutu osmišljenom da obezbijedi autentičnu zastupljenost manje brojnih naroda, ali koji u praksi često predstavlja jezičak na vagi za formiranje vlasti.
Dok za sve ostale važi gvozdeno pravilo od 3%, crnogorski Ustav i Zakon o izboru odbornika i poslanika predviđaju posebna vrata za ulazak u Skupštinu. Ipak, i iza tih vrata, u konačnoj raspodjeli 81 poslaničkog mjesta, ponovo sjedi D’Hondt sa svojim kalkulatorom.
Da bi se spriječilo da brojnije nacije potpuno istisnu predstavnike manjina, crnogorski zakon uvodi takozvani prirodni cenzus, koji je znatno niži od standardnog. Pravila su jasna, ali matematički slojevita:
Opšti manjinski cenzus (0,7%): Liste koje predstavljaju neku manjinsku nacionalnu zajednicu (koja čini do 15% ukupnog stanovništva, poput Bošnjaka ili Albanaca) ne moraju da pređu 3%. Za njih je cenzus spušten na 0,7% od ukupnog broja izašlih birača. Ako uzmemo naš primjer od 300.000 izašlih, to znači da im je za ulazak u igru dovoljno oko 2.100 glasova, umjesto uobičajenih 9.000.
Hrvatski izuzetak (0,35%): Za zajednice sa još manjim procentom u stanovništvu (konkretno hrvatsku), prag je spušten na nevjerovatnih 0,35% (oko 1.055 glasova na uzorku od 300.000 izašlih), pod uslovom da ta lista osvoji najviše glasova među prijavljenim listama te zajednice.
Gdje je onda kvaka i kako se ovdje primjenjuje D’Hondt? Zakon jasno propisuje da se sve manjinske liste koje pređu svoj niski prag od 0,7%, a ne uspiju da dobiju preko 3%, spajaju u jednu zamišljenu zbirnu listu.
Ukupni glasovi svih tih manjinskih lista se saberu.
Ta zbirna lista može dobiti najviše tri mandata u parlamentu.
Kada se odredi koliko mandata (jedan, dva ili tri) pripada toj zbirnoj listi na nivou cijelog parlamenta, unutar same te liste se ponovo primjenjuje D’Hondt da bi se vidjelo kojoj konkretno manjinskoj partiji idu ti mandati.
Ovaj sistem stvara jedinstvenu situaciju: manjinske liste međusobno ne prelivaju glasove velikim građanskim ili nacionalnim partijama većinskoog naroda, već su zatvorene u sopstveni matematički ekosistem.
Model manjinskih kvota u Crnoj Gori predstavlja pametan balans između afirmativne akcije i matematičke kontrole. On omogućava da se u parlamentu čuje glas svih zajednica, ali D’Hondt ni ovdje nema milosti prema političkom egu. Pokazuje se da je usitnjavanje unutar manjinskih blokova jednako pogubno kao i na glavnoj političkoj sceni.
Dok god zakon favorizuje jače unutar zbirne liste, lekcija ostaje ista: bez obzira na to da li ciljate na 3% ili na 0,7%, matematika u Crnoj Gori uvijek nagrađuje slogu i ukrupnjavanje, a rasute glasove pretvara u pogonsko gorivo za tuđe mandate.
