„Postupak se vraća na ponovno suđenje“ – formulacija je koja se sve češće može čuti nakon odluka drugostepenog suda. Iako je riječ o zakonom predviđenom mehanizmu sudske kontrole, svako ukidanje presude znači novo suđenje, dodatne troškove i produžavanje postupka, često za godinu ili dvije.
Zbog toga se nameće pitanje – zašto prvostepene presude ne opstaju? Da li sudije prvog stepena prave ozbiljne procesne propuste ili Apelacioni sud drugačije tumači iste zakonske odredbe?
Prema podacima Apelacionog suda, u prvoj polovini ove godine ukinuto je između 16 i 27 odsto prvostepenih presuda u redovnim krivičnim predmetima, dok je u predmetima organizovanog kriminala i korupcije taj procenat iznosio oko 30 odsto.
Iz Apelacionog suda navode da vraćanje predmeta na ponovno suđenje nije vanredna pojava, već redovan dio sudske kontrole.
„Prvostepena presuda se ukida samo kada drugostepeno vijeće utvrdi bitne povrede postupka ili ocijeni da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno“, saopšteno je iz Apelacionog suda.
Iz tog suda odbacuju ocjene da postoji učestala razlika u stavovima između prvostepenih i drugostepenih sudova.
„U najvećem broju predmeta prvostepene presude se potvrđuju, dok ukinute odluke predstavljaju znatno manji procenat. Kada se odluka ukine, to je rezultat kontrole zakonitosti i pravilnosti sudske odluke“, navode iz Apelacionog suda.
Advokat Aleksandar Đurišić smatra da su najčešći razlog za ukidanje presuda ozbiljne procesne greške koje mogu uticati na pravičnost postupka.
„Vrlo često razlog je greška u proceduri koja je prethodila prvostepenom postupku. Ukoliko je došlo do povrede prava na odbranu ili druge bitne povrede postupka, ukidanje presude je opravdano“, kazao je Đurišić.
On objašnjava da Apelacioni sud odluke često donosi na osnovu sudskih spisa, bez neposrednog saslušanja svjedoka, okrivljenih i drugih učesnika postupka.
„Drugostepeni sud ne vidi svjedoke i okrivljene, već dobija zapisnike. To je posebno važno jer prvi sudija stiče neposredan utisak tokom izvođenja dokaza“, rekao je Đurišić.
Ipak, problem nastaje kada se postupak vrati na početak. Tada novo suđenje može trajati još najmanje godinu do dvije, a pravosnažna odluka se dodatno odlaže.
Apelacioni sud, osim ukidanja presude, ima mogućnost da prvostepenu odluku potvrdi ili preinači, ali se u praksi najčešće odlučuje za vraćanje predmeta prvostepenom sudu.
Đurišić smatra da bi drugostepeni sud češće trebalo da koristi mogućnost preinačenja presude.
„Ako je Apelacioni sud uvjeren da treba drugačije odlučiti, nema razloga da predmet vraća na ponovno suđenje. Postoji i treća instanca – Vrhovni sud“, kazao je on.
Poseban problem vidi u situacijama kada se nakon vraćanja predmeta donese gotovo ista odluka kao prvi put.
„Tada sve može izgledati kao svojevrstan ping-pong između Višeg i Apelacionog suda. Umjesto da se postupak završi, on se ponavlja“, ocijenio je Đurišić.
Prema njegovim riječima, jedan od razloga može biti i nedovoljno iskustvo pojedinih prvostepenih sudija.
„Drugostepena odluka je najčešće kvalitetnija jer je donosi vijeće od troje sudija. Kada se predmet vrati, važno je da prvostepeni sud uvaži pravne stavove višeg suda, a ne da ih pokušava osporavati“, naveo je Đurišić.
Posljednjih godina više predmeta koji su privukli pažnju javnosti vraćeno je na ponovno suđenje nakon odluka drugostepenog suda. Među njima su i postupci protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, kao i bivšeg direktora Uprave policije Slavka Stojanovića. Pitanje koje ostaje otvoreno jeste da li je riječ o neophodnoj kontroli sudskih odluka ili pokazatelju problema u funkcionisanju pravosudnog sistema koji produžava put do konačne presude.,
