Svake godine na Veliku subotu, upravo na onaj dan između golgotskog Raspeća na Veliki petak i Vaskrsa Sina Božijeg u nedjelju, u Jerusalimu na zemlju sa neba silazi Blagodatni oganj.

To je dan na koji je tijelo Gospoda, koliko možemo znati, provelo upravo tu, u grobu, u Kuvukliji. Dan koji je svijet proveo “bez Boga”, žrtveno postradalog na krstu za razrješenje grijehova svijeta. Taj dan je i jedna od mogućih simboličkih predstava cjelokupne istorije palog čovječanstva, jer označava trajanje između bogoubilačkog (bogootpadničkog) sunovrata u tamu i vaskršnje pobjede nad pobjedama: pobjede nad smrću i obnove bogočovječanstva.

Grob Gospodnji je mjesto u pećini gdje je ležalo tijelo Hristovo po pogrebu. Sada je to Kuvuklija, kapela groba Hristovog unutar Vaskresenjskog hrama u Jerusalimu. Svake godine, u subotu pred pravoslavni Vaskrs, kada služi pravoslavni prvojerarh, u Kuvukliji, na grobu Gospodnjem, dešava se jedno od najvećih čuda koje se ponavlja od davnina. Sa neba silazi Blagodatni oganj, koji čudesno pali svijeće pravoslavnom patrijarhu, a potom i ostalim vjernicima.

Uživo prenos možete pratiti na linku:

Na Veliku subotu hodočasnici, ljudi različitih nacionalnosti i predstavnici različitih crkava, dolaze u Hram groba Gospodnjeg i čekaju osobiti Božiji blagoslov, silazak Blagodatnog ognja. Još sa večeri u petak su u hramu pogašena sva kandila, a vrata Kuvuklije su zapečaćena.

Oko dva časa poslije podne litija, koju predvodi jerusalimski patrijarh, pristiže ka Kuvukliji. Patrijarh se razodijeva, ostaje samo u stiharu, i sa trideset tri svijeće u rukama, po broju Spasiteljevih godina proživljenih na zemlji, ulazi ka grobu. Ljudi s usrdnom molitvom iščekuju čudo. I najednom svjetlost obasjava Kuvukliju. Patrijarh izlazi sa upaljenim svijećama. Svako teži da o plamen tih svijeća zapali svoju. Za nekoliko minuta čitav hram se ispunjava bijelo-plavičastim sjajem. Ljudi kao da se kupaju u neopalimom ognju, koji nikoga ne peče. Svi se raduju sišavšoj blagodati, osjećaju nevidljivo prisustvo Isusa Hrista.

Sveti oganj je počeo da se pojavljuje u oltaru anđela, u velikoj većini slučajeva u obliku luka nad ulazom u sam grob Gospodnji. Ponekad je oganj hitao ka pećini i kao da je tamo ulazio čas s jedne, čas s druge strane.

Da bi se otklonile sumnje u ovaj čudesan događaj, pojava svetog ognja se zbiva pod strogim i revnosnim nadzorom civilnih vlasti.

– Sve vatre u hramu se gase još prethodnog dana, na Veliki petak, i hram ostaje pod kontrolom policije. Prostorija groba Gospodnjeg se temeljito pregleda i zatim se ulaz u nju zapečaćuje. Samog patrijarha pregledaju od glave do pete kako bi utvrdili nema li nečeg zapaljivog. Tek poslije toga skidaju pečat sa ulaza u grob Gospodnji i puštaju patrijarha u njega radi dobijanja Blagodatnog ognja. Kroz neko vrijeme, poslije usrdne molitve, dobivši Blagodatni oganj, patrijarh njime pali svežnjeve svijeća, izlazi i predaje oganj prisutnima u hramu, i sav se hram ozaruje morem ognja – navodi se u bilješci o službenim mjerama koje se preduzimaju.

Ovaj Blagodatni oganj tokom prvih minuta apsolutno ne pali i ne peče. Tek poslije postaje uobičajeni, stihijski, materijalni.

O Blagodatnom ognju pisali su još sveti Grigorije Niski (4. vijek) i sveti Jovan Damaskin (8. vijek), crkveni istoričar Jevsevije (4. vijek). Trifon Korobejnikov i Jurij Georgij Grekov i moskovski hodočasnici iz 16. vijeka. Bilježe da su među prisutnim hrišćanima na Veliku subotu u Hramu groba Gospodnjeg Grci, Sirijci, Srbi, Iberi (Gruzini), Rusi, arijanci, voloži…

Iz opisa brojnih hodočasnika saznajemo da su pravoslavni prvosveštenici koji dobijaju Blagodatni oganj ljudi visoke duhovnosti, koji sami predstavljaju uzor blagočestivosti. U uspomenama Varvare Brin de Sent Ipolit, hodočasnice iz 19. vijeka, ona opisuje kako je poslije pojave ovog čuda na Veliku subotu 1859. godine posjetila mitropolita Meletija iz Petre, koji je te godine primao Blagodatni oganj.

– Bio je veoma omršao i ublijedio, ali je izraz njegovog lica zato bio prijatniji i odlikovao se neobičnim spokojem. Posmatrao me pažljivo i prodorno i, pogađajući moju potpunu ubijeđenost u znamenje Božje blagodati, rekao: “Ovoga puta blagodat je već bila sišla na grob Spasiteljev kada sam ušao u Kuvukliju; jasno je: vi ste se svi tako usrdno molili da je Bog uslišio vaše molitve. Dešavalo se da se dugo molim sa suzama, a da oganj ne silazi s nebesa do dva časa. Ovoga puta sam ga ugledao čim su se za mnom zatvorila vrata… Kad sam izašao, bio sam kao slijep, ništa nisam vidio. I da me nisu pridržavali, pao bih! – navodi se u spisima.

(Glas Srpske/ Borba)