Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić odgovorio je Tužilačkom savjetu, ističući da se ne mogu ograničavati prava izabranih predstavnika građana da slobodno misle i govore. Ranije danas, navedeno je da je Tužilački savjet (TS) na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine dao mišljenje da je pritužba državnog tužioca zbog ugrožavanja njegove samostalnosti od strane predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića osnovana.

Mandićev odgovor adresiran predsjedniku Tužilačkog savjeta, vrhovnom tužiocu Miloradu Markoviću, objavljemo integralno:

„Dana 3. marta 2026.godine predsjedniku Skupštine Crne Gore dostavili ste Mišljenje TSP br. 26/2026 od 19. februara 2026. godine, u kom je navedeno da je „Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, u izjavi datoj na kraju skupštinskog zasijedanja dana 16. februara 2026. godine, preduzeo radnju koja se može kvalifikovati i predstavlja spoljašnje ugrožavanje samostalnosti državnog tužioca, shodno članu 73a Poslovnika Tužilačkog savjeta, odnosno vršio neprimjereni pritisak, prijetnju i uticaj kojim se posredno pokušava uticati na samostalno, zakonito i nepristrasno postupanje državnog tužioca Jovana Vukotića, protivno njegovim profesionalnim obavezama i zakonu, kao i na samostalnost državnog tužilaštva“. 

U analizi ovako datog mišljenja, a suprotno onome čime se rukovodio Tužilački savjet, koji je kao krovni akt primijenio Poslovnik Tužilačkog savjeta, prije svega treba poći od Ustava Crne Gore.

Naime, član 86 Ustava Crne Gore određuje:  Poslanik uživa imunitet. Poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije. Protiv poslanika ne može se pokrenuti krivični postupak, niti odrediti pritvor, bez odobrenja Skupštine, osim ako je zatečen u vršenju krivičnog djela za koje je propisana kazna u trajanju dužem od pet godina zatvora. Imunitet, kao i poslanik, uživaju: predsjednik Crne Gore, predsjednik i članovi Vlade, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik i sudije Ustavnog suda, vrhovni državni tužilac.

Prilikom razmatranja pritužbe i davanja mišljenja Tužilački savjet je morao i trebao da pročita i primjeni upravo ove odredbe Ustava Crne Gore.
Ustav, stavom 2 navedenog člana određuje: Poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije.

Pojašnjeno, ovako ustanovljen imunitet poslanika – a time i predsjednika Skupštine Crne Gore, jer je i on, prije svega, poslanik, predstavlja pravo poslanika da, u vršenju poslaničke funkcije, bez ustručavanja od sankcija, krivične i bilo koje druge odgovornosti koristi slobodu govora. Ovo dalje podrazumijeva zaštitu poslanika od bezrazložnog optuživanja. 

Imunitet koji je Ustav predvidio ima materijalni i procesni oblik. Materijalni imunitet, koji se još naziva i imunitet neodgovornosti,  ima apsolutno dejstvo i važi i nakon prestanka poslaničkog mandata, a podrazumijeva da poslanik ne može biti pozvan na odgovornost za izraženo mišljenje u vršenju poslaničke funkcije. 
Dalje, član 47 Ustava  određuje: Svako ima pravo na slobodu izražavanja govorom, pisanom riječju, slikom ili na drugi način. Pravo na slobodu izražavanja može se ograničiti samo pravom drugoga na dostojanstvo, ugled i čast i ako se ugrožava javni moral ili bezbjednost Crne Gore.Istu slobodu članom 10 garantuje i Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, gdje je određeno svako ima pravo na slobodu izražavanja, pravo na slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja i saopštavanja informacija.

Venecijanska komisija je u svom mišljenju i tumačenju ove slobode, kada su u pitanju poslanici, otišla šire i ukazala: „Sloboda mišljenja i govora izabranih predstavnika naroda ključ istinske demokratije i da se pravila o parlamentarnoj neodgovornosti nalaze u svim demokratskim parlamentima“. Komisija je izričito ukazala i da „parlamentarna neodgovornost služi legitimnim ciljevima zaštite slobodnog govora u parlamentu, te da je suštinski toliko važna da može legitimno ići i iznad zaštite koju predviđa član 10 navedene konvencije.

Navođenje upravo prakse Evropskog suda za ljudska prava bitno je radi svođenja vašeg mišljenja na pravu mjeru: šta je povod i koja se posledica želi proizvesti ovakvim, neprimjerenim uticajem na zakonodavnu vlast.

Prije svega, povod je jasan, a on se ogleda u očiglednoj namjeri ućutkivanja zakonodavne vlasti.

Budući da ste se u obrazloženju vašeg mišljenja pozvali, između ostalog, na preporuku i mišljenje Komiteta ministara Savjeta Evrope i mišljenja Konsultativnog vijeća Evropskih tužilaca, umjesto da se, prije svega, kao postupajući pravnici, pozovete na sudsku prasku Evropskog suda za ljudska prava, radi pune istine, kao poslanik, moraću da vas podučim šta sloboda izražavanja u parlamentu znači za one čije ste preporuke i mišljenja citirali.

Tako, konkretno govoreći, vaše mišljenje nije u skladu sa praksom ovog suda, jer ste, očigledno i sa zlom namjerom, tumačili vaše poslovničke odredbe zanemarujući stavove koje je, upravo po pitanju slobode izražavanja u Parlamentu, taj sud zauzeo:

„U presudi Morice v. France 2015. godine sud je zauzeo stav da iznošenje vrjednosnih stavova o postupcima koji su u toku ni na koji način ne može uticati na pravičnost suđenja, te da vođenje krivičnih postupaka spada u pitanje od javnog interesa koje zahtijeva visok stepen zaštite slobode izražavanja, sve dok kritika ne predstavlja neosnovani, destruktivni napad ili vrijeđanje sudije „na ličnom nivou“. Dalje, da sudije trebaju da tolerišu kritiku jer mogu biti predmet čak i ličnih kritika u dozvoljenim granicama, a ne samo kritike u opštem smislu, a da granice prihvatljivosti kritika na njihov račun moraju biti šire nego u slučaju običnog građana. 

„U presudi Green v. The United Kingdom 2025. godine, gdje je sud naglasio autonomiju parlamenta, iz koje odluke se izvodi zaključak da nije na sudovima da kontrolišu parlamentarni govor, podsjećajući da većina evropskih država ima široku zaštitu parlamentarnog govora: „u većini država članica parlamentarna privilegija obezbjeđuje aposlutnu zaštitu izjavama koje poslanici daju u parlamentu.“

„U presudi Makraduli v. North Macedonia 2018. godine, u kojoj je sud zauzeo stav da „sloboda izražavanja poslanika predstavlja politički govor u svom najčistijem obliku, a upravo ova presuda govori o tome da poslanici imaju pravo da kritikuju rad državnih institucija.

„U presudi Barfod v. Denmark 1989. godine gdje sud naglašava da se sloboda političke rasprave nalazi u samom jezgru koncepta demokratskog društva, te da javni funkcioneri moraju trpjeti širu kritiku – koja može biti oštra i da se sloboda izražavanja štiti i onda kada su izjave takve da vrijeđaju, šokiraju i uznemiravanju: poslanici imaju pravo da kritikuju državne institucije, pokreću pitanja javnog interesa i ukazuju na zloupotrebe. Ograničenja samo postoje kada izjave čistu klevetu bez osnove i kada se radi o ličnom napadu.

Sve ovo je, smatrate, manje bitno od vašeg Poslovnika čije odredbe, u postupku donošenja mišljenja, niste ispoštovali.

Tako,  članom 73 Poslovnika Tužilačkog savjeta predviđeno je obrazovanje Komisije za razmatranje pritužbi državnih tužilaca, a po pritužbi na, konkretno, mene, a to se vidi iz obrazloženja vašeg mišljenja,  ova Komisija nije postupala i nije dostavila predlog mišljenja o podnijetoj pritužbi: mišljenje ste, mimo Poslovnika i bez predloga Komisije, donijeli sami. 

I neka ste.  

Pritužbu ste, kako ste to i naveli, primili dana 18. februara 2026.gopdine, dva dana nakon mog govora koji je bio predmet vaše tužilačke pažnje, a odluku o njemu, ili kako vi to strogo „poslovnički“ nazivate, mišljenje, donijeli ste već sjutradan, 19. februara 2026.godine.

Niste mi, shodno članu 73c vašeg Poslovnika, dali priliku da se na navode iz pritužbe izjasnim, a zaključili ste da sam govorom na sjednici Skupštine Crne Gore, koji je predstavljao moj politički stav „preduzeo radnju koja se može kvalifikovati i predstavlja spoljašnje ugrožavanje samostalnosti
državnog tužioca odnosno vršio neprimjereni pritisak, prijetnju i uticaj“ .

Navodi da sam svojim govorom, kojim nikog nisam lično prozvao ni uvrijedio, „posredno pokušao uticati na samostalno, zakonito i nepristrasno postupanje državnog tužioca Jovana Vukotića kao i na samostalnost državnog tužilaštva“ upravo predstavljaju neprimjeren uticaj dijela državnog aparata na Skupštinu Crne Gore: još dalje, predstavljaju napad na slobodu govora poslanika u Skupštini Crne Gore i predstavljaju pokušaj najdirektinijeg ućutkivanja zakonodavne vlasti koja vas, podsjetiću vas, bira i razrješava.

Dakle, niste vi iznad Skupštine Crne Gore, niti iznad bilo kog drugog organa vlasti niti vam to pravo po Ustavu pripada, a ovakav način obraćanja Skupštini Crne Gore zbog ličnog utiska nekog državnog tužioca koji se, iako nije spomenut imenom i prezimenom našao prozvanim, predstavlja opasan signal moći koju sebi neustavno i nezakonito pripisujete.

Ne možete ograničavati prava izabranih prestavnika građana da slobodno misle i govore, to pravo vam Ustav, koji uporno zaobilazite, nije dao.

Umjesto da u okviru zakonom propisanih nadležnosti štitite samostalnost institucije državnog tužilaštva, vi pokušavate da disciplinujete i ućutkate Skupštinu Crne Gore upravo vršeći nezakoniti uticaj i pritisak na mene, određujući šta mogu kao poslanik, a šta ne mogu da govorim, time mi direktno povređujući ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i političkog djelovanja.

Već sam vam lično rekao i ponoviću, bira vas i razrješava Skupština Crne Gore a vi, i ovim činom, ugrožavate ustavnu ravnotežu i princip podjele vlasti u Crnoj Gori.  Vi niste i nećete biti četvrta grana vlasti, a odgovor na ovakav pritisak na Skupštinu Crne Gore, njene poslanike, pa i mene lično, u skladu sa članom 37 stav 1 tačka 10 Zakona o državnom tužilaštvu smatrajte pritužbom na rad vas kao državnih tužilaca u pogledu zakonitosti rada, a zbog spoljašnjeg ugrožavanja samostalnosti Skupštine Crne Gore, o kojoj, takođe očekujem da se izjasnite u roku od tri dana, kako ste već pokazali da umijete“, naveo je Mandić.