Jedan od najbizarnijih, a ujedno i najtragičnijih fenomena postkomunističkog srpskog društva jeste način na koji prosječan Srbin posmatra Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Dok će većina drugih tradicionalnih naroda, poput Grka ili Rusa, prema svojoj jerarhiji gaji ako ne uvijek pobožnost, a ono svakako institucionalno poštovanje i svijest o sopstvenoj nekompetentnosti u teološkim pitanjima, kod nas je na djelu nešto sasvim drugo. Kod nas je komunistički mentalni sklop izvršio destrukciju crkvene svijesti, pa se Crkva danas posmatra kao kakva nevvladina organizacija, politička stranka ili, u najboljem slučaju, interesna zajednica.
Ova pojava nije slučajna. Ona je direktna posledica višedecenijskog inženjeringa „nove svijesti“ koji je započeo 1945. godine. Komunizam nije samo fizički progonio sveštenstvo, punio jame i zatirao srpsku inteligenciju, on je uradio nešto mnogo opasnije, preformatirao je mozak srpskog čovjeka. Na mjesto Svetosavlja, kao integralnog životnog stila i pogleda na svijet, ubačen je boljševički mentalitet koji u svemu vidi klasnu borbu, partijski interes i zavjeru.
Danas imamo apsurdnu situaciju, svako uzima sebi za pravo da drži predavanja episkopima pa i samom Patrijarhu. Ljudi koji su svoj čitav život, od rane mladosti, kroz strogi monaški podvig ili pastirsku službu, posvetili Bogu i izučavanju Svetog Pisma i Svetih Otaca, postaju meta kritika polupismene svetovne javnosti. Najednom, svaki Srbin sa pametnim telefonom i nalogom na društvenim mrežama postaje „autoritet“ za kanonsko pravo, liturgijsko bogoslovlje i eklisiologiju. Još ako koristi vještačku inteligenciju, imamo odmah „vrhunskog“ teologa u nastajanju.
Da se razumijemo, ovo nije pitanje zabrane kritičkog mišljenja, već pitanje elementarne duhovne i akademske pismenosti. Kada se Crkva suočava sa teološkim ili administrativnim izazovima, to su pitanja koja se rješavaju unutar crkve, na Saborima, kroz utvrđene kanone. Ne rešavaju se u TV emisijama, niti po partijskim kuloarima.
Crkva nije parlament. U njoj se ne glasa većinom glasova svetovne većine, već se svjedoči Istina koja je vječna i nepromjenjiva. Pokušaj da se Crkvi diktira kako će uređivati svoj unutrašnji život jeste ništa drugo do nastavak Ozne i Udbe drugim sredstvima. To je onaj isti duh koji je maltretirao sveštenike i zabranjivao krštenja, samo što danas nosi odijelo dežurnog „zabrinutog patriote“ ili „progresivnog građanina“.
Kao srpski integralisti, moramo biti svjesni, Srpska Pravoslavna Crkva je jedina institucija koja okuplja naš narod u njegovoj ukupnosti, bez obzira na državne granice, od Čikaga do Australije, od Beograda, Banjaluke, pa sve do našeg raspetog Kosova i Metohije i Crne Gore. Zato je ona vječita meta. Rastakanje crkvene svijesti unutar samog srpskog bića je krajnji cilj onih koji Srbe žele da svedu na nekoliko međusobno zavađenih plemenskih zajednica.
Ako mislimo da opstanemo kao istorijski narod, moramo izliječiti svoju svijest od boljševičkog taloga. Moramo naučiti da poštujemo jerarhiju, ne zato što je svaki pojedinac u njoj bezgrešan, već zato što je institucija koju oni predstavljaju čuvar našeg opstanka. Vrijeme je da prestanemo da glumimo sinod u kafanama i na društvenim mrežama i da shvatimo da se teologijom bave oni koji su za to pozvani i rukopoloženi, a da je naša dužnost da budemo narod Božiji, a ne partijski komesari koji bi da uređuju ono što urediti ne bi znali čak i kada bi htjeli.
