Pokretanje inicijative za podizanje spomenika žrtvama komunističkog terora u Nikšiću nesumnjivo je korak ka iscjeljenju istorijskih nepravdi koje su decenijama gurane pod tepih i ovu odluku svakako pozdravljam, jer se na nju čekalo preko 80 godina.
Ipak, kada govorimo o pojedinačnim figurama poput skojevke Joke Baletić, dužnost svakog ozbiljnog nacionalnog pregaoca je da zastane i zapita se, koju poruku šaljemo budućnosti i da li je trenutak za komunističke spomenike koji bi mogli postati tačke razdora, umjesto tačke pomirenja?
Iako je nesporno da svaka žrtva zaslužuje sjećanje , a Joka Baletić već ima ulicu, spomenik u javnom prostoru je nešto sasvim drugo, on je politički i kulturološki putokaz. U trenutku kada se borimo za konsolidaciju srpskog nacionalnog bića u Crnoj Gori, možda bi bilo mudrije fokus staviti na kolektivno sjećanje i institucionalno rasvjetljavanje zločina, nego na podizanje spomenika ličnostima koje, ma koliko bile tragične, nose sa sobom težak teret komunističke prošlosti i ratnog terora partizana na prostoru Crne Gore u vremenu 1941/42. Imamo na trgu Slobode jednog komunističkog komesara, pa i to je dosta.
Svakako, moramo biti obazrivi da, u pravednoj želji za ispravljanjem komunističkih istorijskih laži, ne skliznemo u istu zamku ideološke isključivosti. Naša snaga nije u tome da na svaki komunistički spomenik odgovorimo novim betonom, već u tome da kroz obrazovanje i kulturu vaskrsnemo vrijednosti koje su stare vjekovima.
Zapitajmo se da li je podizanje spomenika pojedincima u ovom osjetljivom društvenom trenutku zaista najbolji način da odamo počast stradalima? Ili bi možda jedna zajednička spomen-kapela svim žrtvama bratskog zatiranja bila mnogo jača i dostojanstvenija poruka? Istina se ne brani samo spomenikom, već mudrošću da se izbjegnu nove podjele koje bi naši oponenti jedva dočekali da iskoriste protiv nas.
Moramo biti iskreni prema sebi i konačno reći da 1945. godina zaista nije i ne smije biti nulta godina, ali da pazimo da i mi sami, u žaru borbe za pravdu, ne počnemo da pišemo istoriju koja će sjutra biti samo ogledalo onoga što s pravom kritikujemo. Nikšiću treba mir, istina i duboko razumijevanje sopstvene tragedije, a spomenici bi trebalo da dođu tek onda kada kao društvo budemo spremni da pred njima stojimo zajedno, bez ustezanja.
