Vlada je spremna da podigne obračunsku vrijednost koeficijenta sa 90 na 100 eura. To zvuči kao ustupak sindikatima i kao „dodatno povećanje“ uz Euro model. U stvarnosti je to spajanje dva nespojiva sistema. Jedan je sistem kolektivnig pregovaranja koeficijenata iz Opšteg i granskih kolektivnih ugovora. Drugi je administrativni dekret o tri fiksne minimalne neto zarade.
Kad se ta dva mehanizma ukrste, neće nastati red. Nastaće konfuzija, tužbe, prekvalifikacije radnih mjesta i još veći pritisak na likvidnost.
Sistem koeficijenata je relativan. Zarada se računa kao koeficijent puta obračunska vrijednost, plus startni dio od 70 odsto te vrijednosti, plus minuli rad i dodaci iz granskog ugovora. Koeficijenti su godinama građeni oko vrijednosti od 90 eura. Kad se ta vrijednost digne na 100 eura, sve plate rastu proporcionalno – i one niske i one visoke.
Euro model, međutim, ne priznaje proporcionalnost. On postavlja apsolutne podove: 1.000 eura neto za radna mjesta sa osnovnim i nižim obrazovanjem, 1.250 za srednje, 1.400 za visoko. Ti limiti se ne računaju iz koeficijenta. Oni se nameću zakonom. Tu počinje haos.
Prva kontroverza je matematička i pravna. Poslije povećanja na 100 eura, mnoga radna mjesta sa niskim koeficijentom i dalje neće dostići novi zakonski minimum, posebno kad se od bruto iznosa pređe na neto. Tada poslodavac neće moći da isplati izračunatu zaradu po kolektivnom ugovoru, nego će morati da doplaćuje do zakonskog poda. Koeficijent gubi smisao. Postaje mrtvo slovo. Istovremeno, radna mjesta sa višim koeficijentima dobijaju povećanje i od nove vrijednosti koeficijenta i od smanjenja poreskog opterećenja. Relativne razlike se kompresuju ili čak izvrću. Radnik sa nižim koeficijentom, ali „srednjim obrazovanjem“ prema sistematizaciji, može da dobije veći skok od kolege sa višim koeficijentom. To nije sistematizacija. To je lutrija.
Druga kontroverza je kvalifikacija radnog mjesta. Euro model veže minimum isključivo za „potrebni nivo obrazovanja za radno mjesto“. Granski ugovori vežu koeficijent za složeniju semu kriterijuma: obrazovanje, odgovornost, uslovi rada, složenost. Ta dva kriterijuma se ne poklapaju. Ko će odlučiti da li je neko radno mjesto „srednje“ ili „visoko“ obrazovanje? Poslodavac? Inspekcija rada? Sud? Svaka prekvalifikacija sistematizacije postaje način da se izbjegne viši limit ili da se uhvati niži. U javnom sektoru to vodi političkim pritiscima. U privatnom vodi sivoj zoni i lažnim opisima poslova.
Treća kontroverza je bruto–neto raskorak. Koeficijenti i obračunska vrijednost su bruto kategorije. Euro model govori o neto minimumima. Dok se doprinosi smanjuju, formula se mijenja u hodu. Niko javnosti nije precizno pokazao kako će se tačno računati prelazak: da li se prvo primjenjuje koeficijent puta 100 eura, pa se gleda da li neto pada ispod zakonskog minimuma, pa se doplaćuje. Ili se zakon o minimumu primjenjuje kao apsolutni lomit koji poništava kolektivni ugovor. Dok to nije razjašnjeno, svaka isplata u januaru 2027. nosi rizik pogrešnog obračuna i tužbe.
Četvrta kontroverza je nejednakost između javnog i privatnog sektora.
Ako se nova vrijednost koeficijenta od 100 eura primijeni samo tamo gdje država plaća, javni sektor dobija dvostruko – i veći koeficijent i zakonske minimume. Privatni sektor, gdje mnogi poslodavci i onako plaćaju iznad koeficijenata ili ih uopšte ne koriste dosljedno, ostaje pod teretom fiksnih minimuma. Ako se 100 eura primijeni i na privatni sektor preko Opšteg kolektivnog ugovora, onda mali poslodavci dobijaju i proporcionalno povećanje i apsolutne limite. To je smrtonosna kombinacija za likvidnost.
Peta kontroverza je vremenska.
Pregovori o Opštem kolektivnom ugovoru već mjesecima stoje. Sindikati traže 100 eura. Vlada je odugovlačila zbog fiskalnog troška. Sad, pred Euro model, iznenada postaje spremna. To nije dogovor. To je politički manevаr. Kad se dva velika zahvata poklope – nova obračunska vrijednost i tri zakonska minimuma – niko neće stići da uskladi sve granske ugovore.
Nastaje period pravne nesigurnosti u kojem će jedni isplaćivati po starom, drugi po novom, treći po minimumu. Inspekcija i sudovi će godinama raspetljavati šta je važeći osnov za obračun.
Sistem koeficijenata postoji da bi plata odražavala relativnu vrijednost rada unutar grane. Euro model postoji da bi proizveo politički efekat većih brojki na platnom listiću. Ta dva cilja se isključuju. Kad ih spojite, ne dobijate evropski model.
Dobijate obračunski haos u kojem niko više ne zna po kom aktu se plata računa – po kolektivnom ugovoru, po zakonskom limitu ili po političkoj volji iz datog mjeseca.
To nije reforma platnog sistema. To je njegovo ukidanje. A kad se sistem ukine, ostaje samo sila: ko ima jači pritisak, taj dobija više. Ostali plaćaju razliku – ili kroz veće cijene, ili kroz sivu zonu, ili kroz gubitak posla.
