Godinama se mučimo sa ovim takozvanim „neriješenim pitanjima“ sa Zagrebom. Te čiji je školski brod Jadran, te gde udara granica na moru kod Prevlake, te ko je kome šta dužan i ko se kome prvi i kako izvinio. Naša nova, poletna politička elita već godinama pokušava da glumi diplomatiju, sastavlja nekakve komisije, piše note i prepire se preko medija, a rješenje nam sve vreme sedi u dubokoj sjenci, penziji ili u azilu.
Vrijeme je da primijenimo staro balkansko pravilo: „Ko je prosuo mlijeko, neka ga i skuplja“. Crna Gora pod hitno mora da imenuje Mila Đukanovića, Svetozara Marovića i kompletan DPS kao ekskluzivni pregovarački tim sa Hrvatskom.
Zašto? Pa ne zato što su sposobni da išta riješe, već zato što su upravo oni autori kompletnog haosa koji danas živimo.
Suludo je slati mlađane ministre i eksperte da pregovaraju o Prevlaci ili brodu Jadran, kada ti momci u vreme nastanka problema nisu bili ni u planu, ili su u najboljem slučaju učili da vezuju pertle. Kako oni mogu da znaju šta je pjesnik hteo da kaže? Milo i Sveto imaju autorska prava na ove sporove. Red je da tamo preko puta hrvatskih diplomata sjednu ljudi koji su te probleme mukotrpno, godinama, svjesno i savjesno kreirali. Pravedno je da se suoče sa sopstvenim remek-delom.
Zamislite pregovore o odšteti i vojnoj imovini gde sa crnogorske strane sjedi ekipa koja je devedesetih lansirala čuveni koncept „Rata za mir“. Ko će bolje pregovarati o vraćanju imovine od ekipe pod čijom su komandom Konavle i okolina pretrpjeli „estetske izmjene“?. To je taj nivo autentičnosti koji nijedan moderni diplomata ne može da folira.
Kad se potegne pitanje ratne odštete i dugova, tu nastupa Svetozar Marović. Njegov zadatak ne bi bio da odbrani crnogorski budžet, već da hrvatsku delegaciju uvede u takav verbalni lavirint iz kojeg se ni sami neće izvući. Kada Sveto počne da objašnjava kako „dug zapravo nije materijalna kategorija, već privid našeg nesnalaženja u vremenu, jer ako smo dali sve, kako onda možemo dugovati išta“, Hrvati će u bescjenje potpisati da oni nama duguju Prevlaku, samo da on ućuti. Čovek koji je uspeo da napravi filozofski koncept od pražnjenja budžeta Budve, sa lakoćom će obesmisliti bilo kakav međudržavni ugovor.
Najjači adut ovog tima je, naravno, cijela infrastruktura DPS-a. Njihova višedecenijska ekspertiza nije u rješavanju problema, nego u tome da natjeraju ljude da zaborave da problem uopšte postoji. Ako im damo mandat, oni neće riješiti granicu na Prevlaci – oni će napraviti takvu medijsku i političku maglu da ćemo na kraju svi povjerovati kako Prevlaka zapravo pripada nekom investitoru iz Emirata, a da je školski brod Jadran zapravo ustupljen na 99 godina jednoj ofšor kompaniji za simboličan evro.
Pustimo se priča o evropskim standardima i briselskim pregovaračima. Vratimo na scenu kreatore našeg ponora. Ako ništa drugo, biće to vrhunski istorijski poetski televizijski šou: gledati ljude koji su pre tri decenije palili vatru, kako danas pokušavaju da je ugase sopstvenim suzama i diplomatskim frazama. Pošteno je da oni završe pregovore. Ionako su nas oni u ovo kolo uveli, pa neka ga sad i raspletu – ili neka se barem dobro oznoje pred kamerama objašnjavajući šta su to radili svih ovih godina.
