Ima u Đukanovićevom intervjuu Al Džaziri svega i svačega. Najteže će biti njegovim naslednicima u parlamentu; morali bi biti podvojene ličnosti da sve isprate, razumiju i sprovedu u djelo. Možda, međutim, i uspiju jer su dobro pripremani – učitelj je bio i ostao savršen manipulator, a i ja ih često ili potcijenim ili precijenim.
Učini se na trenutak da Đukanović hrabro sagledava svjetsku, evropsku i balkanske politike, da je odlučio da okači „kopačke o klin“ pa beskompromisno razglaba o onome što je bilo, ali, zapravo, on sije bijes zbog neostvarenih snova – čita se da su ga izdali oni koji su ga gurali u projekat.
Od onog čuvenog i nasmijanog „dobro jutro na sve četiri strane svijeta“ Đukanović je dospio do faze gdje su svi krivi, a on prav, svi kužni, a on zdrav, svi protiv njega, a on slamka među vihorove, svi prevaranti, a on stradalnik za istinu. Očigledno je da nismo živjeli zajedno u ovoj državi i na ovom svijetu.
„Politika Stejt Dipartmenta je omogućila srpski svet“? Da čovjek ne povjeruje? Pa da smo to znali prije pet ili deset godina gdje bi nam bio kraj?
Znači, onaj čuveni „Državni udar“ iza kojega je stajao čuveni GRU maslo je Amerikanaca, jel da?
Rusi su, dakle, radili za Amerikance i kada su potom Amerikanci ugurali Crnu Goru u NATO? Rusi su se infiltrirali u SPC po naređenju Vašingtona? Srpski svet je, konačno saznajemo, projekat amera, a UČK i nezavisno Kosovo čedo rujki?
Gdje si do sad bio Đukanoviću, gdje nam onda oči ne otvori? Da smo znali da si ti raspet između dva svijeta; da smo znali ne bismo te dali!
A litije su posebna priča!
Đukanović trvrdi da je to bila „kontrarevolucija klerikalno-nacionalističkih snaga“?
Bilo bi dragocjeno da nam se objasni kojoj revoluciji su litije bile kontrarevolucija?
Ako su onoj iz 41. godine onda treba biti ponosan jer smo, znači, bili protiv; jednopartijskog sistema, protiv diktature, protiv komunizma i konzumerizma, protiv ukidanja privatne svojine, protiv ukinute slobode govora – za zapadne vrijednosti, a protiv Staljinove, Čeušeskuove i Titove zaostavštine.
Možda Đukanović, ako ne misli na partizansku revoluciju, priznaje da je on došao na vlast revolucijom? Ima smisla, samo je onda lagao skoro tri decenije kako je došao tu gdje je kroz demokratsku tranziciju – teško je lažova uhvatiti u laži, a gotovo nemoguće u istini.
Šta učini pohlepa od čovjeka?
Kakve su to konstrukcije?
Kakva je to klasika pravdanja i seljenja odgovornosti svima osim sebi i svojoj mafiokratskoj vlasti.
Nego, narod bi rekao, poslednja pamet šarovu pod rep.
Piše: Goran Danilović
