Od oštre kritike crnogorske diplomatije i načina na koji se vodi evropski put države, preko odnosa sa Hrvatskom i pitanja državnog dostojanstva u uslovljavanjima iz Brisela, do šire geopolitičke slike svijeta u ratovima i globalnim lomovima – u razgovoru sa predsjednikom Ujedinjene Crne Gore, Goranom Danilovićem, za portal IN4S otvorene su teme koje određuju sadašnji i budući položaj Crne Gore. Danilović govori o EU kao nužnosti, ali i kao procesu koji ne smije poništiti nacionalne interese, o „crvenim linijama“ koje država ne smije preći, te o potrebi da se evropske integracije prestanu doživljavati kao jednosmjerna ulica. Poseban akcenat stavljen je na srpsko pitanje u Crnoj Gori – položaj srpskog jezika, identitetska prava i odgovornost samog naroda za sopstveni opstanak – kao i na ulogu Ujedinjene Crne Gore, stranke koja, između vlasti i opozicije, insistira na principijelnosti, ujedinjenju i politici koja ne bježi od cijene koju takvi stavovi nose.
Kako ocjenjujete rad crnogorske diplomatije u posljednjih pet godina?
Ko nas je kleo nije dangubio. Ministar Ibrahimović (Ervin Ibrahimović, šef diplomatije i predsjednik Bošnjačke stranke, prim.aut.) je krupan politički promašaj. To što je odlučio da ne govori često ne znači da je mudar – prije će biti da ne zna šta da kaže.
Spajić (Milojko Spajić, predsjednik Vlade Crne Gore i predsjednik Pokreta Evropa sad, prim.aut.) je napravio grešku kada je u rekonstrukciji Vlade, oduzeo ministarstvo Ivanoviću i dodijelio ga Ibrahimoviću. On nema diplomatskog iskustva uopšte. Imam osjećaj da se oslanja na intuiciju, a to je pogubno. Na svu sreću, nadajmo se da ne može nanijeti nepopravljivu štetu, ali njegovi potezi prema Hrvatskoj ugrožavaju tu nadu. Ministar spoljnih poslova nema pravo na lične politike, a on pokušava upravo to – krupne stvari rješava sednicima.
Naš susjed, članica EU – Hrvatska otvoreno uslovljava crnogorski EU put bilateralnim pitanjima. Da li vlast u Podgorici ima adekvatan odgovor na takvu politiku? Da li Crna Gora pokazuje dovoljno državnog dostojanstva u odnosima sa Zagrebom?
Odgovor je dijelom i u prvom pitanju. Što se budemo više povlačili pred Plenkovićem proći ćemo gore. Nikoga ne možeš učiti dostojanstvu – ili ga imaš ili ga nemaš.
Šta bi, po vama, trebalo da bude crvena linija ispod koje Crna Gora ne smije ići u pregovorima sa članicama EU?
Članstvo ne smije biti plaćeno Prevlakom ili „Jadranom“. Ako bismo to dali sjutra iduće godine bismo dali i što se ne traži.
Evropska unija se suočava sa unutrašnjim krizama i rastućim tenzijama. Da li je EU i dalje realna i poželjna perspektiva za Crnu Goru?
Nažalost, Crna Gora odavno nema alternativu jer je tridesetogodišnja vlast ostavila da bude evropsko siroče. Mi smo zavisni od EU, ali nova vlast mora podići glavu i sebi i Crnoj Gori. Ako već moramo u EU onda to treba i reći i saopštiti jasno šta ćemo tim moranjem dobiti, a šta trajno izgubiti. Naša jedina nada je u tome što i ovakvi trebamo Briselu, znaju to i građani. Ako je već tako treba to i iskoristiti. Treba pitati građane na referendumu žele li punopravno članstvo u EU ili ne. Ne sumnjam da bi i tako postojala većina ali bi referendum bio koristan – ne samo da ispoštujemo proceduru nego da pošaljemo i poruku.
Da li smatrate da se proces evropskih integracija koristi kao sredstvo političkog pritiska na unutrašnje prilike u Crnoj Gori i kakvu će to posljedice imati po državu ako eventualno uđe u EU? Uzmimo i u obzir sijaset zakon koji se u parlamentu usvajaju a pod direktivom delagacije EU.
Ući će, jer kao što rekoh ranije: Crna Gora nema supstancu, pojedena je, da izdrži sama. Zbog toga je prije dvije decenije razbijena zajednička država sa Srbijom (SRJ). Znaju to i Evropljani. Znaju pa nisu žurili da nas prime jer smo davno „pečeni“ za taj obrok ili korak, kako ko vidi. Ipak i ipak, u EU ima i tvrdoglavih i hrabrih malih država koje uspijevaju da se odupru Briselu kada je u pitanju njihova državna šteta. Ima ih i povezuju se. Ništa nije zauvijek u politici, a posebno treba imati u vidu da su države na kraju uvijek jače od saveza država. EU nije završen i gotov proces. EU nije u međuvremenu postala država. Tek dolazi vrijeme kada će se dokazivati. Možda, iznenada, pobijedi De Golova ideja Evrope. To bi bio spas i za nas, i za Evropu i za svijet. Mali smo, međutim, da o tome odlučimo. Mali smo i za manje od toga. Ipak, treba iskoristiti to što trebamo Evropi – to je trenutak da podignemo glavu, a ne da upuzamo u nju.
Goran Danilović
Kako Vi vidite geopolitičke procese? Rat u Ukrajini, rat na Bliskom istoku, rastuće tenzije na južnom američkom kontintu, odnos Rusija-SAD-Kina. Gdje je tu „stara dama“ Evropa? A gdje srpski narod i njegov položaj između Istoka i Zapada?
Bio bih srećan da se od svega držimo podalje. Bio bih srećan da se sačuvamo prednjačenja. Skupo smo platili sve ratove do sada. Kada se radilo o oslobodilačkim ratovima nama je bilo logično da slobodu platimo silnim životima! Logika i politika nisu uvijek partnerke, nažalost. Nelogično, ali neki i u našem okruženju nisu države platili krvlju i stradanjem. Srpski narod, posebno i iznad svih, još uvijek ispašta svoje velike pobjede. Kako je to moguće? Pa tako što su oni koje smo porazili u većini.
<
Koliko je, po vašem mišljenju, spoljni faktor uticao na unutrašnja politička dešavanja u posljednjoj deceniji?
Spoljni faktor uređuje Balkan ne jednu deceniju nego vjekovima. I nema tu pretjerivanja. Od Petrovića na ovamo spoljni faktor je određivao kakvi i koliki treba da budemo. I kada su nas na kraju priznali kao države bila je to samo trenutna nužda na koju su ih natjerali jači faktori. Veliki ratovi nijesu bili naši ali su bili protiv nas. Pravo je političko čudo da uopšte postojimo. Srbija i Crna Gora istorijski su plaćale sve što su drugi sijali, a najčešće su sijali smrt.
„Srpski jezik je opstao uprkos svemu“
Kako ocjenjujete trenutni položaj srpskog jezika u Crnoj Gori? Da li Ujedinjena Crna Gora smatra da je neophodna promjena Ustava kada je riječ o jeziku i identitetskim pitanjima, i ako jeste – šta bi bile ključne izmjene?
Srpski jezik je opstao uprkos svemu. Od pamtivijeka naš jezik i naš narod dijele sudbinu. Nama u Crnoj Gori bi odavno bio priznat jezik da to ne znači da time svi moraju da priznaju i narod. Stvar je, dakle, u tome da se srpski narod ne prizna, da se prihvate neki pojedinnci i grupe, kao neka vrsta zakržljalosti u evoluciji, kao raritet, ali nikako i da se prihvati cijeli narod i njegova domicilnost. Da, UCG će uraditi sve što može sa svojom ograničenom političkom snagom da vrati dostojanstvo srpskom narodu i srpskom jeziku, ali je od toga važnije šta će u dokazivanju da nismo greška i da ne tjeramo inat, uraditi Srbi i Srpkinje? Politika upravlja životima, to svi znamo, ali i politikom neko upravlja? Upravljaju li Srbi? Ako mnogima, a posebno uticajnim Srbima nije prioritet narod i njegov jezik onda ćemo biti gubitnici. Biće spasonosno kada ne budemo pristajali da se raspravlja o našem i postojanju našeg jezika. Ipak, za sada pristajemo. Kada nema više nikoga ko bi nas dijelio onda se mi podijelimo i lažemo, i to za sitno, da ima važnijih pitanja od jezika i naroda – to nam, kao, neće pobjeći. I neće, ali ćemo mi pobjeći od njega.
Šta dodati činjenici da najveći broj poslanika govori srpskim jezikom, vjerovatmo i većina, da je tako i u Vladi, da i Predsjednik države govori srpski, a da je srpski jezik izjednačen sa hrvatskim jezikom kojim govori 0,7% građana Crne Gore?
Do nas je, a to nikad ne obećava.
Vidite li prostor za širi društveni konsenzus oko jezičkog pitanja ili je Crna Gora i dalje talac ideoloških podjela iz prošlosti?
Treba nam konsenzus u okviru naroda i jezika kojem pripadamo. Sve ostalo će ići samo od sebe.
Koje benefite vidite po srpski narod i srpsko nacionalno pitanje u Crnoj Gori u postavgustovskoj Crnoj Gori? Koliko smo, zapravo, kao kolektiv uspjeli da ostvarimo svoje ciljeve i prava?
Konačno smo postali dio državne ili lokaknih vlasti, a sada bi valjalo da se sjetimo dijela sebe; gdje smo i šta nam je zadatak. Nemamo mnogo vremena jer će i ovo proći, i to brzo. Svađom nećemo uraditi ništa, a dogovorom bismo mogli sve. Ostane li sve isto skorija budućnost čak, će nas prezreti i zaboraviti.
Ujedinjena Crna Gora je parlamentarna opoziciona stranka, ali je dio javnosti doživljava kao dio vlasti. Zašto je to tako?
Zato što dio javnosti, pa i novinarske, ne voli da neko štrči. Lijeni su za nijanse. Ne kažem da su glupi nego im ne odgovaramo za kalupljenje.
Mi smo omogućili da se napravi ova većina, i kakva je god bolja je od bivše. Možda nas zbog toga pojedinci vide kao dio vlasti. Mi međutim ne mrzimo Svetog Vasilija zbog Vasilija niti mislimo da treba biti neutralan između DPS-a i aktuelne većine. To bi značilo biti tiha potpora najgorima ikad. Ne, to se neće desiti. Podržimo ponešto od onoga što nam se dopada, a protiv smo onoga što je loše pa da ga predlaže ko god.
Za šta se Ujedinjena Crna Gora danas zalaže, a po čemu se jasno razlikuje od stranaka vlasti i opozicije?
Mi ne postojimo da bi se razlikovali, nego, prosto, imamo svoju političku filosofiju pa neka ljudi biraju. Najjednostavnije, zalažemo se za ujedinjenje u Crnoj Gori, ujedinjenje u istorijskim istinama i sadašnjoj borbi za društvo jednakih šansi. Borimo se za ravnopravnost pojedinaca i kolektiviteta, za dostojanstvo države i posebno za jedna prava građana i naroda.
Da li smatrate da je Ujedinjena Crna Gora platila političku cijenu zbog pokušaja konstruktivne i principijelne saradnje sa vlastima od avgusta 2020.?
Nismo naivni, znali smo da ćemo platiti. Ipak, onaj koji zna za kaznu i prije nego uradi nešto što se neće dopasti mnogima, radi to iz ideala i potrebe da ispuni sebe.
Svak je dobio šta je tražio. Naš dio nije na cijeni ali zato smo i ponosni na taj svoj dio.
Koji su planovi Ujedinjene Crne Gore u narednoj godini, a u susret izbornoj 2027.?
Mnogi, ali je jedan ključni za političku partiju. Želimo da ojačamo i stignemo do što više ljudi. Govorićemo im kako mislimo da treba ići dalje i sa kim. Ako povjeruju nekome drugome, bilo bi korektno da samo nas ne pitaju: šta ovo bi ponovo?
Za kraj, šta biste poručili građanima koji su razočarani i u vlast i u opoziciju i koji sumnjaju da su stvarne promjene uopšte moguće?
Vlašću i opozicijom ne treba viti ni očaran ni razočaran. Treba samo slušati šta govore i gledati šta rade. Posle tog testa svako od nas treba da bude ponosan na sebe ili da se postidi, ako ga je neko ponovo namagarčio. Jednom i dvaput može da se pogriješi, treći put već treba promijeniti sebe. Sve je, dakle, do nas, mada bi Branko Ćopić znao bolje od mene da opiše koliko je upravo to najveći problem.
