Odavno zastupam stav da svakome ko sistematski radi protiv Srbije, naše Crkve, našeg jezika, našeg Kosova i Metohije i interesa srpskog naroda treba kulturno pokazati put do granice i trajno mu zabraniti ulazak u Srbiju. Država koja drži do sebe ima pravo da štiti svoje dostojanstvo, svoje institucije i svoje nacionalne interese.
I nemojte više da nas ubjeđujete kako ste vi samo protiv politike Aleksandra Vučića, a ne protiv Srbije i srpskog naroda. Da je tako, ne biste proganjali srpski jezik u Crnoj Gori. Ne biste dovodili u pitanje teritorijalni integritet Srbije, niti podržavali teze koje srpsku državu i Crkvu predstavljaju kao okupatorsku. Ne biste tapšali svakoj inicijativi čiji je cilj da se srpski narod kolektivno žigoše kao genocidan.
Najveća zabluda mnogih od nas bila je da će se nakon pobjede 30. avgusta 2020. godine zaustaviti sistemska mržnja prema Srbiji i svemu što je srpsko. Vjerovali smo da će sa odlaskom režima Mila Đukanovića nestati i politika srbofobije. Nažalost, to se nije dogodilo. Nove vlasti, uz podršku i prećutno odobravanje pojedinih predstavnika srpskog naroda koji se zalažu za “novi srpski odgovor za nova vremena” koji se kraće može nazvati i “Kilibardin odgovor”, nastavile su da Srbiju koriste kao dežurnog krivca za svaki svoj problem, neuspjeh ili političku krizu.
Posebno su licemjerni oni koji danas glasno negoduju zbog jedne zabrane ulaska, a godinama su ćutali dok su srpskim intelektualcima, novinarima, političarima, umjetnicima i javnim ličnostima zatvarana vrata Crne Gore. Ni riječ nisu rekli kada su zabranjivane srpske televizije. Ni tada im nisu smetale zabrane, ni tada nisu govorili o slobodi medija i evropskim vrijednostima. Očigledno su im principi važni samo onda kada su oni lično pogođeni.
Ne sviđaju vam se pojedini srpski novinari i televizije? Promijenite kanal. Ni nama se ne dopadaju brojni mediji koji godinama šire srbofobiju i napadaju sve što nosi srpsko ime, pa ipak niko ne traži da im se uskrati pravo na postojanje. Ali postoji razlika između slobode govora i organizovanog djelovanja protiv interesa jedne države.
Najveći paradoks je što upravo oni koji najglasnije vrijeđaju Srbiju bez ikakvog ustezanja dolaze u Beograd da se liječe, školuju, posluju, kupuju, zarađuju i provode. Srbija im je dobra kada treba da im pruži priliku, ali im nije dobra kada treba da je poštuju. To nije principijelnost, već čisto licemjerje. Poštovanje se ne može tražiti ako ga sami niste spremni pokazati.
Srbija nije ničija vreća za udaranje, niti je dužna da širom otvori vrata onima koji je godinama omalovažavaju i rade protiv njenih interesa. Ko poštuje Srbiju, biće u njoj dočekan kao prijatelj i brat. Ko je uporno napada, ne treba da se čudi ako jednog dana na granici dobije – šut kartu.
Dosta je bilo, momci.
