Ministarstvo vanjskih (ili tuđih) poslova Crne Gore funkcioniše po principu „globalnog diplomatskog švedskog stola“, gdje svaka velesila, susjedna država i međunarodna organizacija slobodno bira šta joj se sviđa, dok Crna Gora uredno plaća račun.
(Kratki satirični vodič kroz zgradu u kojoj se rijetko priča maternjim)
Ako prošetate pored zgrade Ministarstva vanjskih poslova (MVP), nemojte da vas zbuni ako čujete mješavinu briselskog administrativnog dijalekta, tečnog beogradskog naglaska, strateških tonova iz Vašingtona i nekoliko različitih jezika iz evroatlantskog regiona. Naše ministarstvo je, naime, toliko „otvoreno za saradnju“ da se u njemu domaći interes osjeća kao neprijavljeni gost koji je greškom upao na tuđu proslavu.
Na vrhu ove diplomatske piramide sjedi ministar Ervin Ibrahimović, čija zvanična plata iznosi 2.062 eura. To je sasvim skromna suma za nekoga ko svakodnevno mora da balansira između Brisela, Vašingtona i lokalnih koalicionih apetita. Ministar je nedavno dobio i titulu „Evropski ministar godine“, što samo dokazuje da inostranstvo izuzetno cijeni rad našeg ministarstva – vjerovatno zato što im se niko iz Podgorice nikada nije usprotivio.
Struktura zaposlenih i savjetnički „kasting“
Unutar ministarstva, savjetnici i zamjenici primaju plate koje se kreću u rasponu od 1.200 do 1.600 eura. Kada se pogleda profil prosječnog savjetnika u našoj diplomatiji, njihove lojalnosti i interesi mogu se podijeliti u tri ključne geopolitičke frakcije:
Briselski sanjari: Savjetnici koji primaju platu u CG, ali mentalno žive u Briselu. Njihov jedini zadatak je da svaku rečenicu započnu sa „U skladu sa preporukama Evropske komisije…“. Oni ne zastupaju interese Crne Gore, već interese evropskih birokrata, kako bi sjutra lakše obezbijedili neku poziciju u nekom komitetu gdje je kafa besplatna, a dnevnice visoke.
Regionalni koordinatori: Politički savjetnici koji su tu ubačeni po partijskom ključu. Dok ih Crna Gora plaća da brane njene interese, oni provode radno vrijeme brinući o tome da li su stavovi Podgorice dovoljno usklađeni sa zvaničnim Zagrebom, Sarajevom ili nekim trećim regionalnim centrom, zavisno od toga koja je partija tog mjeseca u milosti.
Zapadni evroatlantski stratezi: Stručnjaci za bezbjednost koji prije nego što napišu saopštenje o vremenskoj prognozi u Podgorici, moraju poslati nacrt teksta u stranu ambasadu na odobrenje, da se slučajno ne naruši globalna bezbjednosna arhitektura.
Finansijski paradoks: Kad zafali za plate, uzima se od Evrope
Da je naše ministarstvo zapravo više „tuđe“ nego naše, najbolje pokazuje podatak da je MVP-u nedavno zafalilo 250.000 eura za plate i preko 184.000 eura za zakupe objekata diplomatsko-konzularnih predstavništava.
Kako je ovaj problem riješen? Sredstva su preusmjerena sa budžeta Ministarstva evropskih poslova. Dakle, Crna Gora bukvalno uzima novac namijenjen „evropskim poslovima“ da bi platila diplomate koji po svijetu iznajmljuju skupe nekretnine i objašnjavaju strancima kako smo mi finansijski stabilni i spremni za EU.
Čije interese oni zapravo zastupaju?
Ako analiziramo glasanja, saopštenja i diplomatske note, dolazi se do jednostavne formule djelovanja naših zaposlenih u diplomatiji:
50% interesa: Vašington i Brisel (da nas pohvale u sledećem izvještaju).
40% interesa: Regionalni politički mentori (da se održi mir u vladajućoj koaliciji).
10% interesa: Crna Gora (uglavnom se koristi za slikanje pored zastave i pisanje putnih naloga za dnevnice).
Na kraju, Crna Gora ima vanjsko ministarstvo u bukvalnom smislu te riječi – ono je potpuno vanjsko, jer unutrašnjeg, domaćeg interesa u njemu ima samo u tragovima, na dnu platne liste.
