Kada je crnogorski parlament, praćen bljeskovima novinarskih bliceva i teškim riječima o moralnom dugu, usvojio Zakon o finansijskoj podršci bivšim radnicima drvne i šumarske industrije, zvučalo je to kao konačni trijumf pravde. Obećano je brzo i bezuslovno ispravljanje nepravde prema onima koji su proveli decenije na biroima rada nakon što su tranzicioni jastrebovi opustošili gigante poput „Fabrike celuloze i papira“ „Gornjeg Ibra“, „Javorka“ ili „Marka Radovića“.
Danas, mjesecima kasnije, umjesto rješenja o obeštećenju, ti isti radnici u rukama drže samo nova obećanja, probijene rokove i opravdan osjećaj da ih je sistem još jednom – prevario.
Pitanje koje ovih dana lebdi nad praznim šalterima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede glasi: Da li je u pitanju klasična politička prevara, epska neažurnost ili je državna kasa jednostavno prazna?
Odgovor je, nažalost, mješavina svega onoga što godinama unazad karakteriše našu javnu upravu – populizam u planiranju i apsolutni diletantizam u realizaciji.
Prvi i najveći grijeh ove operacije je administrativni kolaps izazvan potpunim slepilom predlagača zakona. Neko je u nekom udobnom kabinetu, bez ozbiljne analize, stavio na papir da će se hiljade komplikovanih predmeta riješiti za trideset dana. Kada je u Ministarstvo stiglo preko 10.000 zahtjeva, birokratska mašinerija se bukvalno zagušila.
Ispostavilo se da država, koja pretenduje da digitalizuje sve od parkinga do poreza, nije sposobna da u razumnom roku razmijeni podatke između Fonda rada, Zavoda za zapošljavanje i resornih ministarstava. Dok administracija prebira po papirima, radnici, od kojih su mnogi u poznim godinama i narušenog zdravlja, primorani su da pravdu traže preko sudova, podnoseći tužbe zbog ćutanja administracije.
Naravno, iza magle administrativne sporosti krije se i hladan tuš iz Ministarstva finansija. Kada su sabrani svi zahtjevi, došlo se do cifre od nevjerovatnih 110 miliona eura – sume koja bi, da je isplaćena odjednom kako je prvobitno planirano, izazvala ozbiljan fiskalni šok u budžetu.
I šta radi država kada shvati da je obećala nešto što ne može da ispuni? Mijenja pravila u hodu. Zakonski rok za donošenje rješenja ekspresno je pomjeren za proljeće, a umjesto obećanih 12.000 eura u cjelosti, radnicima je ponuđena milostinja na rate – pet polugodišnjih rata tokom naredne dvije i po godine. Država je tako samu sebe amnestirala od odgovornosti, a teret sopstvene greške prebacila na leđa najugroženijih.
Ako pod prevarom podrazumijevamo namjeru vlasti da novac uopšte ne isplati – odgovor je vjerovatno „ne“. Politički ulog je preveliki da bi iko smio da potpuno poništi ovaj proces. Zakon postoji, isplate će kad-tad početi.
Ali, ako prevarom nazivamo situaciju u kojoj svjesno manipulišete nadom osiromašenih ljudi, obećavate im brza rješenja radi političkih poena, a onda ih natjerate da čekaju godine da bi dobili ono što im zakonski pripada – onda je ovo školska definicija sistemske prevare.
Bivši radnici drvne industrije nisu tražili socijalnu pomoć, već ono što su pošteno zaradili prije nego što su njihove fabrike pretvorene u privatne posjede tranzicionih pobjednika. To što danas moraju da čekaju da se administracija „smiluje“ i da im novac kaplje na kašičicu, porazna je slika države koja je brza samo kada treba da puni sopstvene džepove, a tragično spora kada treba da vraća dugove svojim građanima. Pravda koja kasni, često je isto što i nepravda.
