U vremenu kada se Crna Gora nalazi pred završnim koracima na svom putu ka Evropskoj uniji, jedno od suštinskih pitanja unutrašnje kohezije i demokratske zrelosti ponovo dolazi u fokus javnosti. Pitanje službenog statusa srpskog jezika decenijama je u domaćoj politici bilo opterećeno nepotrebnim tenzijama i pogrešnim tumačenjima. Međutim, ako se ova tema izmesti iz polja dnevno-političkih nadgornjavanja i posmatra kroz prizmu osnovnih ljudskih prava i evropske prakse, odgovor postaje sasvim jasan: uvođenje srpskog jezika kao službenog predstavlja civilizacijski i demokratski iskorak, a nipošto potez uperen protiv države.
Zvanični podaci sa posljednjeg popisa stanovništva govore jezikom činjenica koje nijedna ozbiljna politika ne bi smjela da ignoriše. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto građana Crne Gore, što ga čini ubjedljivo najzastupljenijim jezikom u zemlji. U svakom demokratskom društvu legitimno je i prirodno očekivati da jezik kojim govori relativna većina stanovništva ima status službenog. Odbijanje da se takva realnost uvaži ne jača državni identitet, već naprotiv, stvara osjećaj neravnopravnosti kod gotovo polovine građana koji Crnu Goru grade, u njoj žive i plaćaju porez.
Argument da bi višejezičnost na bilo koji način ugrozila stabilnost ili suverenitet Crne Gore pada u vodu pri prvom pogledu na kartu savremene Evrope. Upravo u Evropskoj uniji, čijim vrijednostima težimo, postojanje više službenih jezika u jednoj državi predstavlja standard, a ne izuzetak.
Dovoljno je pogledati primjere najrazvijenijih evropskih demokratija. Belgija uspješno funkcioniše sa tri službena jezika — holandskim, francuskim i njemačkim. Finska, kao sinonim za uređenu i stabilnu državu, ravnopravno koristi finski i švedski jezik, iako švedskim govori tek nešto više od pet odsto stanovništva, što je višestruko manje od udjela govornika srpskog jezika u Crnoj Gori. Sličnu praksu njeguju i Irska i Malta sa po dva službena jezika, dok Švajcarska, sa svoja četiri službena jezika, stoji kao jedan od najstabilnijih političkih sistema na svijetu. U svim tim državama priznavanje jezičkih prava svih zajednica pokazalo se kao temelj trajnog mira i unutrašnjeg povjerenja.
Upravo zato, inicijativa da se srpski jezik izjednači sa crnogorskim ne oduzima nikome ništa. Status crnogorskog jezika ostaje neupitan, ali se istovremeno ispravlja dugogodišnja nepravda i ukida diskriminacija. Pored unutrašnje stabilnosti, ovo pitanje ima i svoju praktičnu evropsku dimenziju. U susret potpisivanju Ugovora o pristupanju Evropskoj uniji, sasvim je opravdano da jezik kojim govori najveći dio građana Crne Gore dobije svoje mjesto i u evropskim institucijama.
Zbog svega navedenog, pokretanje peticije na portalu Skupštine Crne Gore pod nazivom „Srpski jezik – inicijativa za ravnopravnost u Crnoj Gori i Evropskoj uniji“ predstavlja priliku da građani na najdirektniji, miran i demokratski način iskažu svoj stav.
Iako je zakonski minimum od 6.000 potpisa već premašen, svaki pojedinačni glas do 15. januara, do kada je glasanje otvoreno, ima posebnu težinu. Što je podrška građana masovnija, to je snažnija i poruka narodnim predstavnicima u parlamentu da se o ovom pitanju ne može ćutati, već da se o njemu mora otvoriti ozbiljan, argumentovan i odgovoran dijalog. Potpisivanje ove peticije stoga nije samo podrška jednom jeziku, već glas za pravedniju, stabilniju i istinski evropsku Crnu Goru.

