Pitanje uređenja biračkog spiska u Crnoj Gori već decenijama predstavlja jednu od najosjetljivijih političkih tema, a najnovija dešavanja pokazuju da se prepreke za njegovo konačno „čišćenje” ne nalaze u tehničkim kapacitetima, već u političkim kalkulacijama. Današnja reakcija ministra dijaspore Mirsada Azemovića, koji se otvoreno usprotivio najavljenim zakonskim izmjenama, jasno ogoljava suštinu problema: partijski interes se ponovo stavlja ispred ustavnog principa da pravo glasa i odlučivanja pripada onima koji zaista žive i plaćaju porez u ovoj državi.
Najavljeno zakonsko rješenje predviđa brisanje iz biračkog spiska svih onih građana koji već 20 godina nijesu izvadili ili obnovili crnogorsku ličnu kartu. Logika zakona je jednostavna i pravno neutemeljena za bilo kakvu kontroverzu – ako neko dvije decenije nema osnovni identifikacioni dokument države čiji je državljanin, jasno je da je svoj život, interese i sudbinu trajno vezao za neku drugu destinaciju. Međutim, činjenica da ogroman dio ove grupacije čini upravo naša dijaspora, i to u velikom broju pripadnici bošnjačkog naroda, upalila je alarm u Bošnjačkoj stranci (BS).
Najava BS-a i ministra Azemovića da će se oštro usprotiviti ovom zakonu otvara ključno pitanje: zašto je legitimna pravna radnja uređenja državnih registara postala prijetnja za određene političke subjekte? Odgovor leži u fenomenu „izbornog inženjeringa” i rezervoaru sigurnih glasova koji se aktivira po potrebi, od izbora do izbora. Građani koji decenijama žive u zapadnoj Evropi ili Americi, tamo ostvaruju prihode, školuju djecu i koriste zdravstveni sistem, ne bi smjeli da budu tas na vagi koji određuje pravac razvoja Crne Gore.
Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Niko ne osporava pravo našoj dijaspori da voli svoju domovinu, da u nju investira i da pomaže svoje porodice – ta veza je neraskidiva i dragocjena. Ali elementarna demokratska pravičnost nalaže da o sudbini Crne Gore, o njenoj vlasti, zakonima, porezima i svakodnevnom životu odlučuju isključivo oni građani koji u njoj stvarno žive i koji direktno osjećaju posljedice tih odluka.
Uplitanje onih koji su svoje sudbine davno vezali za druge države, a pojavljuju se samo na glasačkim mjestima, obesmišljava glas rezidentnih građana Crne Gore. Dokle god Ministarstvo unutrašnjih poslova bude nailazilo na političke rampe unutar same Vlade, birački spisak će ostati zarobljenik partijskih interesa, a crnogorska demokratija talac onih koji Crnu Goru posmatraju samo kao usputnu stanicu na glasačkom listiću.
