Voli je jedan od najvećih trgovinskih lanaca u Crnoj Gori. Njegov vlasnik Dragan Bokan uspješno je poslovao pod različitim vlastima, a kompanija je izrasla u poslovnog giganta baš u vrijeme DPS-a, danas dobro sarađuje i sa novim vlastima. Ipak, dešavanja na farmi svinja „Naša farma“ u Spužu otvaraju pitanje koje se ne može riješiti samo saopštenjima: ko kontroliše poslovanje velikih kompanija kada se pojave sumnje u ugrožavanje životne sredine?
Prema javno dostupnim finansijskim podacima, Voli Trade je tokom 2025. ostvario oko 390,1 milion eura prihoda i 16,07 miliona eura neto dobiti. Dragan Bokan posjeduje 84,30 odsto kompanije, dok je 7,85 odsto u vlasništvu Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD).
To su brojke koje pokazuju finansijsku snagu kompanije. Sa njom bi morali da idu i odgovornost, transparentnost i poštovanje propisa.
Farma u Spužu: pitanja koja zahtijevaju odgovore
Veterinarska inspekcija je 20. oktobra saopštila da je naložila hitno zatvaranje jame u kojoj su se nalazile uginule svinje. Dva dana kasnije, prema navodima Uprave za bezbjednost hrane, jama je bila propisno zatrpana.
Ekološki aktivisti Vuk Iković i Aleksandar Dragićević potom su tvrdili da su na farmi dokumentovali novo nepropisno odlaganje životinjskog otpada. Kompanija je osporila njihove navode, pozivajući se na inspekcijski zapisnik i prijavila njihov neovlašćeni ulazak na posjed. Tužilac, prema saopštenju policije, nije našao elemente krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti u radnjama aktivista.
Sporni navodi time nijesu razjašnjeni. Potrebno je objaviti relevantne inspekcijske zapisnike, provjeriti snimke i utvrditi da li je bilo nepravilnosti u postupanju sa životinjskim otpadom.
Nijesmo inspekcija, ali imamo oči i nos
Ni mi, ni mještani Spuža, ni ekološki aktivisti nijesmo inspekcija niti laboratorija. Ne možemo sami utvrditi hemijski sastav vode ili donijeti konačan sud o uzrocima zagađenja.
Ali imamo oči i nos.
Mještani i aktivisti upozoravaju na ono što opisuju kao krv i hemikalije u rijeci Zeti, kao i na nesnosan smrad koji se širi sa farme. To su ozbiljni navodi koji zahtijevaju nezavisnu provjeru, analize vode i zemljišta i jasan odgovor nadležnih institucija.
Kompanija je odbacila tvrdnje o ispuštanju otpadnih voda u prirodni recipijent, navodeći da se one odvode u lagune. Najavila je i projekat zatvorenih laguna vrijedan dva miliona eura. Ipak svi so gledali snimke kako krv i hemikalije otiču u rijeku.
Sada je na institucijama da utvrde kakvo je stvarno stanje na terenu. Ako zagađenja nema, to treba potvrditi nalazima. Ako ga ima, moraju se utvrditi odgovornost i posljedice.
Nije problem što neko zarađuje milione. Problem bi bio ako bi mu novac i uticaj omogućili da za njega pravila važe drugačije nego za ostale građane.
Bokan je godinama gradio poslovno carstvo i opstajao kao uticajan privrednik pod različitim političkim garniturama. To samo po sebi nije dokaz bilo kakvog nedozvoljenog uticaja, ali jeste razlog više da institucije svoj posao obavljaju transparentno i bez povlašćenog tretmana.
Crna Gora nije ničija deponija. Njene rijeke, zemljište i vazduh nijesu resursi koje bilo ko može da koristi bez odgovornosti.
Pitaćemo i Evropsku banku za obnovu i razvoj
Evropska banka za obnovu i razvoj odobrila je ulaganje u kapital Volija do 25 miliona eura za izgradnju novog logističko-distributivnog centra u Podgorici. To ulaganje odnosi se na logistički centar, a ne na farmu u Spužu, i ne predstavlja potvrdu ekološke ispravnosti poslovanja farme.
Ipak, obratićemo se i EBRD-u. Teško je vjerovati da je međunarodnoj finansijskoj instituciji koja ulaže u Crnu Goru u interesu da se njeno ime povezuje sa kompanijom oko čijeg se poslovanja otvaraju ozbiljna pitanja zaštite životne sredine.
Pitaćemo da li je banka upoznata sa slučajem, da li je od kompanije tražila objašnjenja i kako u okviru svojih ulaganja prati poštovanje ekoloških i društvenih standarda.
Ne tvrdimo da je Voli prekršio propise niti da EBRD snosi odgovornost za dešavanja na farmi. Tražimo odgovore koji pripadaju javnosti.
Ovo nije kraj priče
Nastavićemo da istražujemo slučaj. Tražićemo inspekcijske zapisnike, rezultate analiza vode i zemljišta, dokumentaciju o postupanju sa uginulim životinjama i odgovore institucija, kompanije i EBRD-a.
Nećemo nikoga unaprijed proglašavati krivim, ali nećemo prihvatiti ni da se pitanja od javnog interesa zatvore jednim saopštenjem.
Jer ako država ne može da pruži jasne odgovore o zaštiti rijeke, zemljišta i vazduha, građani imaju pravo da pitaju:
Da li zakon jednako važi za čovjeka koji pali gumu da bi zaradio nekoliko eura i za kompaniju koja godišnje prihoduje stotine miliona?
