Godinama su građani Crne Gore prilikom podizanja kredita bankama plaćali naknade za obradu kredita. Često su se obračunavale kao procenat od iznosa kredita — pa je građanin za veći kredit automatski plaćao veću naknadu, iako trošak obrade nije bio veći. Nakon pravosnažne sudske odluke iz marta 2024. godine, kojom je Viši sud u Podgorici potvrdio da je takav model kod Crnogorske komercijalne banke (CKB) nezakonit, otvoreno je mnogo važnije pitanje — šta je sa novcem koji su građani prethodnih godina već platili? Ovo nije priča samo protiv CKB. Ovo je priča o modelu koji su koristili brojni kreditori u Crnoj Gori.
Šta je presudio sud?
U konkretnom slučaju CKB, sud je utvrdio povredu kolektivnih prava potrošača zbog načina ugovaranja naknade za obradu kredita (od 1% do 1,7% iznosa kredita). Presuda Osnovnog suda od 18. novembra 2022. godine potvrđena je kao pravosnažna u martu 2024. godine, čime je CKB zabranjeno da nastavi sa ovom praksom.
Prema navodima iz presude, CKB je naplaćivala naknadu u iznosu između 1% i 1,7% od ukupnog iznosa kredita, bez obzira na stvarne troškove obrade. Sud je utvrdio da ovakav način obračuna predstavlja povredu Zakona o zaštiti potrošača.
Reakcija regulatora
Nakon presude, Centralna banka Crne Gore reagovala je prema komercijalnim bankama, ukazujući da naknade moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Kao rezultat, više banaka je promijenilo način obračuna naknada — umjesto u procentima, sada se iskazuju u fiksnim iznosima. Prema dostupnim informacijama, dio kreditora je nakon toga potpuno ukinuo naknade za obradu potrošačkih kredita.
Važno je napomenuti da je Zakonom o potrošačkim kreditima, koji je u primjeni od novembra 2025. godine, zabranjena naplata naknade za obradu stambenih kredita obezbjeđenih nepokretnošću. Međutim, ovaj zakon ne rješava pitanje već naplaćenog novca iz prethodnog perioda.
Koliko je novca u pitanju?
Prema dostupnim informacijama iz 2025. godine, banke su godinama naplatile preko sedam miliona eura samo po osnovu naknade za obradu kredita. Tačan ukupan iznos nije javno dostupan, jer ne postoji zvanična evidencija Centralne banke o ukupno naplaćenim sredstvima po ovom osnovu.
Procjenjuje se da je ovim modelom obuhvaćeno desetine hiljada građana koji su u prethodnih 10-15 godina podizali kredite kod banaka i mikrofinansijskih institucija u Crnoj Gori.
Građani sami protiv bankarskog sistema
Građanin danas uglavnom mora sam da angažuje advokata, prikupi ugovor i dokaze i pokrene postupak protiv banke ukoliko želi da traži povraćaj novca. To znači dodatne troškove, rizik i mjesecima — ili godinama — dug postupak.
Prema informacijama iz prakse, postupci za povraćaj naknada mogu trajati od nekoliko mjeseci do više godina, u zavisnosti od toga da li banka priznaje zahtjev ili se radi o sporu. Troškovi advokata i sudskih taksi mogu iznositi od nekoliko stotina do preko hiljadu eura, u zavisnosti od složenosti slučaja i iznosa potraživanja.
Ali ako se sumnja da je isti model godinama primjenjivao veliki broj kreditora, zašto bi svaki građanin pojedinačno morao da vodi svoju bitku? Zašto ne postoji mehanizam po kojem banke automatski vraćaju novac svima koji su ga platili — kao što se dešava u brojnim evropskim zemljama kada se utvrdi sistemska nezakonitost?
Šta kažu iz organizacija za zaštitu potrošača?
Centar za zaštitu potrošača (CEZAP) godinama je upozoravao na ovu praksu. Nakon presude protiv CKB, CEZAP je najavio mogućnost podnošenja novih kolektivnih tužbi protiv drugih kreditora koji su primjenjivali isti model naplate.
Iz ove organizacije itada su istakli da je problem sistemski i da zahtijeva reakciju države, a ne samo pojedinačne sudske postupke.
„Ovo je sistemska nepravda koja traje godinama. Država mora da reaguje i uspostavi mehanizam za masovni povraćaj novca građanima“, neli su iz organizacija za zaštitu potrošača.
Država ne mora da bude protiv banaka. Mora da bude na strani građana.
Država ne mora da stane protiv banaka. Njena uloga je da utvrdi da li je zakon prekršen i, ako jeste, kako zaštititi građane i omogućiti im povraćaj novca.
Do danas, takav mehanizam ne postoji.
Zato javnost ima pravo na odgovore:
Koliko su banke i drugi kreditori ukupno naplatili za obradu kredita? Prema dostupnim informacijama, radi se o preko sedam miliona eura.
Koliko je od toga predstavljalo stvarni trošak? Ili je sve bio čisti profit?
Koliko građana je obuhvaćeno? Procjene govore o desetinama hiljada.
I zašto, više od dvije godine nakon pravosnažne presude u slučaju CKB, nema jasnog državnog mehanizma za provjeru i eventualno obeštećenje građana?
Kako građani mogu da traže povraćaj novca?
Građani koji žele da traže povraćaj novca treba da:
- Pronađu ugovor o kreditu — gdje je navedena naknada za obradu
- Prikupljaju dokaze o uplati naknade — izvodi iz banke, potvrde o uplati
- Kontaktiraju advokata specijalizovanog za potrošačko pravo — ili organizacije poput CEZAP-a
- Pokrenu individualni ili kolektivni postupak — u zavisnosti od slučaja
- Prema iskustvima iz prakse, šanse za uspjeh su realno dobre ukoliko je naknada naplaćivana u procentu od iznosa kredita, bez iskazivanja stvarnih troškova — posebno nakon presude protiv CKB koja stvara presedan.
Ne tražimo milostinju. Tražimo ono što nam pripada.
Ne treba unaprijed tvrditi da svaka banka mora vratiti novac. Svaki ugovor mora biti posebno ispitan. Ali ako je praksa bila nezakonita, pitanje više nije samo kako je zaustaviti. Pitanje je — kako vratiti građanima ono što im pripada.
Jer zaštita potrošača ne bi smjela da znači da građanin, nakon što je već platio banci, mora još jednom da plati advokata i sudski postupak da bi pokušao da dobije svoj novac nazad.
Ako država ne uspostavi mehanizam za masovni povraćaj novca, poruka je jasna: banke mogu godinama nezakonito naplaćivati od građana, a kada se to otkrije — jedina obaveza im je da prestanu. Građani? Neka se sami snalaze.
Ovom temom bavićemo se i u budućnosti!
