Gdje prestaje moja sloboda da kažem šta mislim, a gdje počinje tvoje pravo da ne budeš meta linča? U normalnim demokratijama, ovo je pitanje pravne i filozofske nijanse. U Crnoj Gori, to je poligon za politički rat do istrebljenja. Granica između slobode govora i govora mržnje kod nas nije linija u zakonu – ona je gumica u rukama onih koji imaju moć.
Sloboda govora je pravilo i ona štiti čak i ono što nas šokira ili ljuti. Govor mržnje je izuzetak i on počinje tamo gdje se javno podstiče nasilje, diskriminacija i dehumanizacija drugoga zbog njegove nacije, vjere, pola ili orijentacije. Evropski sud u Strazburu je tu jasan: ključni su namjera i posledica.
Ali na crnogorskom terenu, ova jasna pravila pretvorena su u monstruozan instrument dvostruke zloupotrebe.
Prva zloupotreba dolazi „odozdo“, iz dubokih rovova naših podjela. Društvene mreže i pojedini medijski bastioni pretvoreni su u fabrike najprizemnijeg šovinizma. Kada se u javni prostor plasiraju najogavnije uvrede na račun manjina, vjerskih zajednica ili neistomišljenika, autori tih bljuvotina se redovno kriju iza „slobode govora“. Sloboda izražavanja postala je štit za kukavičluk i paravan pod kojim se opravdava pravo na crtanje meta. Ako ih pozovete na odgovornost, odmah počinje kuknjava o cenzuri i „ugroženim pravima“.
Druga zloupotreba, daleko opasnija, dolazi „odozgo“ – od onih koji drže poluge moći. Svaka oštra, argumentovana ili satirična kritika vlasti, političkih elita ili vjerskih poglavara u sekundi se proglašava za govor mržnje. Zašto? Da bi se kritičari ućutkali. Ako vas proglase za sijača mržnje, više niko ne mora da sluša vaše argumente o korupciji, nepotizmu ili lošim zakonima. Postajete legitimna meta za odstrel.
Ova podvala direktno guši demokratiju. Pravo da ne budete diskriminisani i napadnuti ima apsolutni prioritet i država to mora da štiti. Ali pravo političara da mu se ne povrijede sujeta i osjećanja – ne postoji. Političari i javni funkcioneri moraju da trpe veći stepen kritike, a ne da policiju i tužilaštvo koriste kao privatni servis za odbranu sopstvenog ega.
Ono što najviše zabrinjava jeste selektivnost našeg sistema. Dok stotine komentara punih čiste nacionalne i vjerske mržnje danima trunu na portalima i društvenim mrežama bez ikakve reakcije nadležnih, sistem pokazuje nevjerovatnu brzinu kada treba procesuirati nekoga ko je uvrijedio nekog zvaničnika. Kada se zakoni primjenjuju selektivno, onda to više nije pravo – to je batina.
Ko u Crnoj Gori određuje šta je jedno, a šta drugo? Na papiru, to rade sudovi, tužilaštvo, Ombudsman i regulatori. U praksi, to određuje partijska knjižica i trenutni raspored političkih snaga.
Sloboda govora nije pravo da bez posledica pljujemo i mrzimo. Ali borba protiv govora mržnje ne smije postati izgovor za uvođenje verbalnog delikta na mala vrata. Ako dozvolimo da nam vlast i političke elite diktiraju gdje je ta granica, probudićemo se u društvu u kojem je mržnja potpuno slobodna, a istina strogo zabranjena.
