Crna Gora je vizuelno prelijepa scenografija iza koje se krije teatar apsurda. Ako otvorite Ustav, čitaćete o utopijskoj oazi – ekološkoj, građanskoj, slobodnoj državi jednakih šansi. Ako prošetate njenim ulicama, institucijama i regijama, shvatićete da živite u društvu gdje zakon služi kao ukrasni papir za stvarnost koja je potpuno suprotna onome što piše na njemu.
Prvi i najdugovječniji montenegrijski mit jeste onaj o ekološkoj državi. Trideset i pet godina nakon što smo se svečano deklarisali kao čuvari prirode, naša ekološka realnost stane u par slika: crne ekološke tačke, Pljevlja u kojima se zimi lakše opipava nego diše vazduh, korita rijeka opustošena divljom eksploatacijom šljunka i stotine divljih deponija. Na papiru smo avangarda zelene agende; u praksi smo država koja sopstvene prirodne resurse tretira kao tuđi plijen. Ekologija je kod nas svedena na marketinški trik za privlačenje stranih turista, dok domaće stanovništvo plaća cijenu institucionalne nebrige.
Ništa manje paradoksalan nije ni naš famozni građanski koncept. Deklarativno, Crna Gora je država svih svojih građana, bez obzira na vjeru i naciju. Suštinski, izborni sistem je postavljen tako da etnička pripadnost vrijedi više od građanskog identiteta. Kroz mehanizme garantovanih mandata i afirmativne akcije, politička klasa je betonirala podjele. Umjesto da stvaramo društvo u kojem se vrednuju sposobnost i stručnost, mi smo stvorili sistem u kojem se resursi i fotelje dijele po nacionalnim ključevima i kvotama. Proklamovana građanska država tako u praksi sponzoriše sopstvenu balkanizaciju i vječito prebrojavanje krvnih zrnaca.
Kada se povede riječ o slobodama, usta su nam puna evropskih standarda i medijskog pluralizma. Međutim, ta sloboda traje samo dok se ne sudari sa dnevnopolitičkim interesima vladajućih elita. Zabrane i blokade emitovanja programa iz pojedinih zemalja okruženja, bez obzira na to kako se opravdavale, ogolile su suštinu: naša sloboda medija je selektivna. Umjesto da se građanima prepusti pravo da sami biraju, analiziraju i kritikuju medijski sadržaj, država preuzima ulogu cenzora koji odlučuje šta je za njih zdravo da gledaju. To nije odbrana demokratije, već eklatantan dokaz straha od drugačijeg mišljenja i poraz proklamovanog liberalizma.
Ipak, najopipljiviji i najsuroviji paradoks ogleda se u geografiji našeg siromaštva. Dok se političari zaklinju u ravnomjeran regionalni razvoj, sjever države sistematski odumire. Svi putevi novca, investicija i kapitalnih projekata završavaju na jugu ili u centru države. Sjever služi kao resursna baza – odatle se uzimaju šume, voda i struja, a zauzvrat se vraćaju mrvice i prazna obećanja. Rezultat je tihi egzodus; gradovi na sjeveru postaju starački domovi, dok se Podgorica i primorje guše u betonu i divljoj gradnji.
Život u Crnoj Gori postao je neprekidno balansiranje između onoga što znamo da je istina i onoga što nas ubjeđuju da piše u zakonima. Dok god elite budu krojile politiku po principu jedno pišem, drugo radim, Crna Gora će ostati država zarobljena u sopstvenim ustavnim lažima – prelijepa na papiru, a duboko nepravedna na djelu.
