KASTA kojoj je država služila, najbolje se može vidjeti na primjeru Verice Maraš. Zamislite, jednom partijskom funkcioneru su obezbijedili na mjesečnom nivou, svakog prvog u mjesecu, 7.300 eura, tadašnjih 7.300 eura, dok je minimalna zarada bila 192 i 222 eura. Ona je primala mjesečnu zaradu koja je vrijedila 33 minimalne zarade i 14 prosječnih zarada. I to u trenutku dok je prosječna cijena jednog metra kvadratnog stana u sred centra Podgorice bila 1.000 eura.
Ona je svakog mjeseca mogla kupiti najmanje 7 metara kvadratnih stambenog prostora u sred centra Podgorice. Pa joj nije bilo dovoljno ni 7.300 eura mjesečnih prihoda, nego je prijavila 4 stana, od kojih je 2 dobila od Plantaža, od kojih je jedan veličine čak 147 metara kvadratnih.
E, time su, poštоvana gospodo, sve rekli o sebi, ali ne o jednoj osobi, nego o jednom poretku. O jednom poretku koji je davao sve onima koji već sve imaju, ali iz džepova onih koji ništa nemaju. I ona koja je imala sve, nije joj bilo dovoljno ni 7.300 eura mjesečnih prihoda, ni 4 stana, ni ovaj stan od 146 ili 147 metara kvadratnih, nego je sama sa sobom zaključila ugovor da joj u slučaju odlaska iz firme pripadne otpremnina u iznosu od 24, ne neto, nego bruto zarade. Sama sa sobom je dogovorila da mazne još 250.000 eura.
Dakle, ne samo plata, ne samo 4 stana, nego i otpremnina od 250.000 eura. A kada je odlazila, nije odlazila sa mjerom, nego je, zamislite, otišla sa tužbom, pa je tužila svoje preduzeće čiji je bila izvršni direktor za manje isplaćene zarade. Dakle, sebe je okrivila da je samoj sebi manje isplaćivala zarade, iako je samoj sebi isplaćivala po 7.300 eura. I tražila od Plantaža još 300.000 eura.
Nije bilo dovoljno ni 4 stana, ni 7.300 eura mjesečnih prihoda, ni 250.000 otpremnine, nego još 300.000 eura. Što je ovo, ljudi moji? Što je ovo kukala nam majka? Ovakav apetit ne bi zadovoljila ni Ivkova slava. Dobro nam nije otela i one boce i one loze sa kojima Plantaže raspolažu.
