Pismo Vujanovića prenosimo integralno:
“Poštovani Predsjedniče Crne Gore, gospodine Jakove Milatoviću,
Upoznao sam Vas u Skupštini Crne Gore kada ste polagali zakletvu i istog dana prisustvovao svečanom prijemu koji ste organizovali na Vili Gorica. Nijesam se odazvao pozivu za obilježavanje Dana državnosti u Rezidenciji – na uzvišenom i veličanstvenom prijestonom Cetinju, jer ste me – u međuvremenu – teško uvrijedili bolnom pričom o murinskim žrtvama. Žrtvama zakojima je bol – i neizmjeran i trajan a briga Crne Gore – i velika i obavezna.
Zato ovo otvoreno pismo počinjem izvinjenjem porodicama stradalih, jer sam prunuđen da pišem o danu koji je za njih neprebolan.
Neposredno nakon prvog bombardivanja – kao predsjednik Vlade – pošao sam u Murino i, sa direktirom Direkcije javnih radova i predsjednicima opština Plav i Berane, obišao mjesto užasa koje je odnijelo šest nevinih žrtava. Mjesto užasakoje je moglo da bude slika ukupne Crne Gore – da se nije vodila državna politika koja je našu državuzaštitila od takvog zla i nezaslužene tragedije.
Crna Gora je mogla da bude Murino samo u jednoj kampanji bombardovanja – kako su se – tim surovim vojnim terminom – zvali naleti aviona koji su bacali smrtonosne bombe. Bombe koje su odnosile nevine živote, ljude teško ranjavali a uništavali ono što su generacije mukotrno – i uglavnom iz sirotinje – stvarali sa velikom posvećenošću.
Dok smo, sa nekoliko mještana koji nijesu napustili Murino, prelazili jednu trećinu neuništenog mosta na Limu avioni NATO-a su letjeli iznad nas sa namjerom da ponove bombardovanje i unište i ostatak mosta koji je bio tada samo za pješački prelaz. Na upozorenja da se odmah udaljimo, jer bi stradanje tadašnjeg predsjednika Vlade i onih koji su bili na mostu bilanova i tragična opomena, saopštio sam da ćemo prvo da izjavimo saučešća porodicama nevino stradalih i obiđemo povrijeđene u bolnici u Beranama – a onda u Podgorici – u okviru Vlade vidimo šta, kako i u kom vremenu možemo pomoći. Tako je i bilo.
Neposredno nakon našeg obilaska mosta i Murina uslijedilo je ponovno bomdardovanje – tada bez žrtvava – jer u tom prostoru užasa više nikoga i nije bilo. Na Vladi smo odmah donijeli odluku o obnovi mosta na Limu i objekata koji su se mogli obnoviti. Dana 8. oktobra 1999. godine otvoren je novi most na Limu u Murinu koji je bio i najveća investicija u obnovi objekata srušenih u NATO bombardovanju.
Izrazio sam prilikom otvaranja mosta žaljenje zbogšest žrtava koje su stradale u bombardovanju koje obavezuju – kako su mediji i prenjeli – “ne samo na sjećanje nego i na brigu i pažnju prema njihovim porodicama znajući da nas Murino može opominjati da sila može da donese samo nesreću i da je besmisleno uporno izazivati silu”.
Siguran sam da ima i načina i vremena i obaveze da se i dalje poklanja i briga i pažnja porodicama nevino stradalih. To je i velika i trajna dužnost onih koji vrše vlast.
Na kraju ovog otvorenog pisma uputiću Vam Predsjedniče Crne Gore samo jednu poruku. Sve prolazi. Prošli su predsjednički mandati prije mojih. Prošao je i predsjednički mandat nakon mog. Proći će i Vaš. Ostaće zapamćene neke rijeći i neka dijela koje sepamte ili po zlu ili dobru.
Na ovo otvoreno pismo – uz ponovno izvinjenje porodicama žrtava – obavezale su me Vaše bolne i neistinite poruke na nevino stradale u Murinu.
Postoji, naravno, i neprolazno. Trajna je i neprolazna Crna Gora.
Neka je vječna Crna Gora”.
