Uništavanje sjevera dovršeno je pljačkanjem fabričkih mašina i opreme, koji su na misteriozne načine odnošeni daleko izvan naše države, tako da je danas nemoguće u najsiromašnijem regionu Crne Gore naći fabriku koja je prošla kroz stečaj, a da je ostala „u komadu“.
Od grada do grada, situacija je identična – tek goli zidovi fabričkih hala svjedoče o velikim poduhvatima majstora organizovanog kriminala.
Deceniju i po nakon katastrofalne privatizacije beranske fabrike kože i kožne galanterije „Polimka“, i nesumnjive pljačke milionski vrijednih mašina i opreme iz ove nekada svjetski poznate kompanije, bivši radnici kao podnosioci krivičnih prijava nijesu dobili odgovor od državnih institucija na pitanje u vezi sa tim da li ova privatizacija miriše na organizovani kriminal i korupciju.
Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, „Polimka“ je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih sa kožarskom industrijom.
Industrija kože AD Polimka Berane, pod kojim nazivom se kompanija još uvijek vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je više nego bratski, za simboločnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program, i obavezu investicionih ulaganja od milion.
Sve bi to moglo zvučati lijepo, kada se ne bi znalo da su samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici bile, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.
„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Mi sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para ustvari izmirivali sve obaveze“ – kaže Dušan Veljić.
Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje su nastavile uspješno da rade. Bivši radnici „Polimke“ prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i zašto joj je promijenjena djelatnost. Oni pitaju da li je moguće da nije mogao da se nađe kupac koji bi nastavio da radi u toj branši.
Sudbina beranske fabrike papira zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale“ na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obije vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šrafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.
Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje mašina i opreme fabrike papira „Nova Beranaka“. On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari za koje „nema razloga da kupe koroziju“.
Ni beranska fabrika za protektiranje guma „Gumig“ nije proradila sa novim vlasnicima, nakon privatizacije 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.
Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je bilo vrijedno iznutra, odnešeno je. Iz hale nije odnešena jedino presa teška pet tona. Vjerovatno nijesu mogli da joj priđu i da je podignu, inače bi i ona završila u starom gvožđu. Nestali su svi rezervni djelovi i tri tone aluminijuma. Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.
Šest nevladih organizacija, među kojima i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), još prije više godina objavili su izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, dovedene namjerno do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.
U tom izvještaju je istaknuto da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.
„Na taj način novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do poptunog uništenja. Za to vrijeme državni organi niti su insistirali na sprovođenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine“ – navedeno je u izvještaju.
U Bijeliom Polju za rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko, a mašina u tom gradu više nema ni u jednoj drugoj kompaniji iz.
Vlasnici andrijevičkog Soko štarka mašine iz ove fabrike prenijeli su u Srbiju. U tom gradiću mašina nema ni u Termoventu niti u Andrimeru.
U plavskoj opštini mašine su ponešene iz pogona Titeks iz Murina i Gusinja. Mašina nema u brojnim fabrikama u Rožajama i Pljevljima, Kolašinu i Mojkovcu.
Neko je jednom kazao kako je sjever Crne Gore u pogledu industrijalizacije vraćen na početak devetnaestog vijeka.
Ostaje zato i dalje aktuelan i otvoren poziv MANS-a i još nekoliko nevladinih organizacija da državno tušilaštvo utvrdi odgovornost pojedinaca za uništavanje i pljačku. Ostaje i pitanje kako je, poput čačkalica, sva ta oprema iznešena bez problema iz Crne Gore.
Postoji i za to odgovor. Neko je vlasnicima omogućavao da potpuno ispravne mašine, razmontirane do posljednjeg šrafa, prikazuju kao staro gvožđe, i da na tan način izlaze id države. Tamo gdje su stizale, a za mnoge se zna i gdje, ponovo su sklapane i do danas rade savšeno dobro.
