Mnogi od tih „eksperata“ bili su jučerašnji glasači, simpatizeri, pa i kadrovi DPS-a, samo presvučeni brzopotezno u tehnokrate. Tako je propuštena istorijska šansa da se posle trideset godina režimske okupacije države izvrši stvarni politički i moralni prekid sa Đukanovićevim sistemom.
Za sve je kriv Zdravko Krivokapić, jer je kao premijer odbio da riješi ključna identitetska pitanja koja su bila temelj izborne pobjede: dvojno državljanstvo, status srpskog jezika, pravo na trobojku kao istorijski simbol i elementarnu ravnopravnost srpskog naroda u Crnoj Gori. Umjesto toga, dobili smo premijera koji se stidio sopstvenih birača, koji je od liturgijskog naroda bježao kao od političke zaraze, a SPC koristio za manipulisanje narodom. Takva politika nije bila slučajna — ona je bila svjesna, kukavička i duboko antidemokratska.
Za sve je kriv Zdravko Krivokapić, jer je svojom pasivnošću, sujetom i autoritarnim manirom stvorio novu generaciju političkih hibrida, ljude bez korijena i bez obaveze prema narodu koji ih je indirektno iznjedrio. Milojko Spajić je najbolji primjer te političke mutacije: tehnokrata bez stava, premijer bez identitetske hrabrosti, čovjek koji se plaši i same pomisli da Skupštini podnese inicijativu da srpski jezik, kojim govori većinska Crna Gora, postane službeni uz crnogorski. To nije politika budućnosti, to je nastavak DPS politike drugim sredstvima.
Za sve je kriv Zdravko Krivokapić, jer je normalizovao tezu da je „vrijeme identitetskih tema prošlo“, upravo u trenutku kada su ta pitanja vapila za institucionalnim rješenjem. Ta kukavička logika danas služi kao izgovor Milojku Spajiću da ne radi ništa, da se ne zamjera nikome, osim sopstvenom narodu. Jer lakše je vladati bez stava nego donijeti istorijsku odluku. Lakše je biti mio ambasadama nego pošten prema građanima.
Za sve je kriv Zdravko Krivokapić, jer je izdao povjerenje onih koji su mislili da glasaju za slobodu, a dobili su sterilni DPS EU kontinuitet. Njegovo političko nasleđe danas živi u vladi koja u većini nema snage da izgovori riječ „srpski jezik“, koja se plaši trobojke i koja bi da upravlja državom bez naroda. A to je najsigurniji put da se jedna pobjeda pretvori u poraz, i da se istorija, kao i uvijek, surovo naruga političkim amaterima.
Piše: Spasoje Tomić
