Jutros je uhapšen Alija Balijagić, ubica dvoje ljudi, sestre i brata Madžgalj, u bjelopoljskom selu Sokolac. Uz to, Balijagić je višedecenijski robijaš, osuđivan zbog najtežih krivičnih dela.

Nisam do jutros napisao ni slovo o ovom zločinu, pa samim tim ni slovo o Balijagiću jer sam smatrao da je od prvog dana potrage bilo previše „pametovanja“ na ovu temu, nedopustivo mnogo nagađanja i, nažalost, kako su dani prolazili, sve više viceva u kojima se zaboravljalo da je Balijagić na surov način ubio dvoje ljudi i potom se odmetnuo. Uhapšen je na teritoriji Srbije, uhapsile su ga specijalne jedinice srpskog MUP-a. Ako u ovoj našoj zemlji iko više želi nešto da nauči od nesreće i tragedije onda je ovo pravi trenutak.

Veliki stručnjaci iz civilnog sektora cijelo vrijeme su znali kako treba, a nikada i nigde nisu o ovim stvarima imali i elementarno znanje. Tako smo slušali da je „neverovatno da jednog starca od sedamdeset godina“ ne mogu da lociraju vojska i policija zajedno? S druge strane bilo je i onih koji su Balijagiću pripisati „nadljudska“ svojstva čineći ga spremnim osvetnikom, gerilcem, Rambom i Rokijem novog doba. Za trenutak slave na društvenim mrežama ili medijima pojedinci su razvijali taktike, držali časove policajcima, upirali prstom u nesposobnost „nove vlasti“ i redom. Istini za volju, za otkrivanje nesposobnosti im nije trebala ni pronicljivost ni škola.

Alija, međutim, nije starac, ne makar onaj s podgoričke štrafte, nego šezdesetpetogodišnjak koji je pola života proveo u pritvoru i zatvoru, naučen da trpi i glad i žeđ, batine i sve što je strano onima koji su ga lovili objavila i postovima. Tako su oni koji se plaše mraka i nikad u životu nisu uhvatili kokošku, hvatali Aliju preko gugl mapa i držali časove iz bezbjednosti.

Alijin zločin i bjekstvo pokazali su, međutim, dugogodišnje partijsko razaranje službi bezbednosti gde su najsposobniji policajci gurani u ćošak, a napredovala je kamarila udvarača i udarača u korist bivših šefova i političkih prvaka.

Policija nam je desetkovana, nedostaje verovatno i par hiljada mladih i svježih kadrova, funkcioniše se po principu minimuma jer političke igre oko sektora bezbednosti ne prestaju. Nekadašnja, a bilo je to juče, zvanična bezbjednosna politika glasila je: zavadi pa vladaj – zavadi klanove i podrži podobne, podrži „svoje“ političke opcije, zaposli „partijski podobne policajce“, čuvaj malog i velikog gazdu, ćuti i trpi. Sve je došlo na naplatu!

Kada je trebalo braniti bivši sistem naša policija je imala dovoljan broj ljudi u specijalnim, posebnim i interventnim jedinicama. Ničega nije falilo. Od policajaca koje smo školovali za potrebe kakve je nametnuo i Alija Balijagić, napravljeni su zaštitari političkih prvaka, držači lijevih i desnih vrata na gazdinim automobilima, nosači aktovki i uslužni momci za prve i druge familije. Zarade su bile i ostale mizerne, ali ako ste bili poslušni mogli ste očekivati kovertu sa novcem koju bi vam poslao Lazović ili Veljović. Ta javna tajna slomila je i porazila cijeli sistem bezbednosti.

I danas, nažalost, imamo javnu tuču oko toga ko će da kontroliše Službe, policiju prije svega, a suština je da više i nema šta da se kontroliše.
Danilovgradska Akademija „proizvodi“ malo policijskog kadra, a i kada proizvede način na koji se zapošljavaju mladi policajci i policajce je sramno i nedopustivo otežan.

Smije li se napisati javna tajna da Predsjednik Vlade nema poverenja u Ministra UP, da on i premijer nemaju poverenja u direktora Policije, da direktor nema poverenja u ključne pomoćnike, a istovremeno da pomoćnici gledaju kako zamijeniti direktora ili mu doskočiti.

To nije više borba između dvije vatre nego službovanje u nekontrolisanom požaru.

Jedini izlaz je da premijer pusti ministra da radi svoj posao ili da ga smijeni.

Mora se jednom početi iz početka i mora se shvatiti da za politički uticaj i dominaciju nije neophodno držati u šaci sistem bezbednosti. Taj naum i pravilo propali su na izborima 2020. u Crnoj Gori, a da svima bude lakše, propadaju i u velikoj Americi.

Najgore od svega je što je policijski poziv iskompromitovan, što je sva bruka države i bivše političke, tužilačke i sudske elite svaljena na policiju, što je povjerenje izgubljeno i što je sve to urađeno namjerno.
Namjerno je „proglašeno“ i postojanje „policijskog kartela“ iako svi znamo da je to laž. Bez znanja bivšeg državnog vrha i „Državnog kartela“, pojedini policijski timovi nisu mogli godinama raditi sa mafijom i za mafiju. Ko god kaže da jesu, laže.

Nisu se policijski službenici i oficiri sami selili iz ANB u Policiju i obrnuto. Nisu policijske nego političke odluke učinile da se od jednog mafijaškog klana naprave dva. Nije Zvicer šef nego izvođač radova. Nije Vesna Medenica bila gazdarica Crne Gore; bila je samo odgovarajući šraf na mjestu na kojemu je zašrafila Gazdina i partijska ruka.

Alija Balijagić nam je još jednom otvorio oči i pokazao kako sistem, sistemski upropaštavan, ne funkcioniše. Pokazao je da je i loša prirodna selekcija funkcionalnija od ove naslijeđene vještačke i zastrašujuće. Ono, „ne može nam niko ništa, jači smo od Srbije“ nije pjesma koju treba da pevaju državnici, bivši ili sadašnji i da uzimaju hljeb pjevaljkama. Eto, ne treba, makar zbog Balijagića, Miljkovića, Šarića i redom. Mora se sarađivati u regionu kada je bezbjednost u pitanju jer su nam granice porozne, a kriminalci sa svih strana.

Možda, jednog dana, budemo i najjači u regionu, možda naš premijer ili predsjednik države budu grubo sklanjali ispred sebe kojeg evropskog trampa, ali do tada i za početak vratimo dostojanstvo policajcu, tužiocu i sudiji.

Alija je pokazao koliko je velika tromeđa između Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije; ogromna je ako se skrivate i činite zlo. Ipak, uhapšen je i odgovaraće za potonja ubistva nevinih ljudi. A sjeća li se danas iko koliko mi „Alija“ tražimo i koliko ubijenih čeka da se saznaju imena ubica? Nažalost, ogromnu većinu njih ubila je ista puška sastavljena u kabinetima onih koji su vladali po svaku cijenu. Alija je ubica jer je uhvaćen, a mnogi, sa više krvi na rukama, rodoljubi su i tvorci jer ih niko ne traži, ili ne smije da ih traži.