„Rekao bih da je Stejt dipartment jasno definisao svoje ciljeve. Primarni ciljevi su bili da odvoje Srbiju od Rusije i da obezbijede neki sporazum između Srbije i Kosova koji će legitimisati Kosovo u međunarodnim organizacijama, prije svega u Ujedinjenim nacijama. I rekao bih da je to prihvaćeno od strane zapadne politike i da je zapadna politika vrlo sebično, mogu slobodno kazati, čak i bezobzirno, za posljedice koje proizvodi u ovom regionu slijedila svoje ciljeve“

Bivši predsjednik Crne Gore i Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović kazao je da se osjeća sigurno u Crnoj Gori, ali i da je zabrinut razvojem događaja u državi.

U intervjuu za Al Džaziru on je rekao i da da bi se Evropa mogla naći na suprotstavljenoj strani Americi, te da izbor novog američkog predsjednika Donalda Trampa nesumnjivo ima implikacije na globalnu politiku.

„Izbor i inauguracija novog, bilo kojeg američkog predsjednika, nesumnjivo ima implikacije na globalnu politiku. Međutim, moramo da primijetimo da i u međuvremenu, između dva mandata predsjednika Trampa, su globalni politički poremećaji poprilično ostavili neizvjesnost u odnosu na to koji je matični pravac svjetske politike danas. Sa povratkom Donalda Trampa u Bijelu kuću ta neizvjesnost je porasla, jer znamo, analitičari su saglasni samo u jednom – jedino što je predvidivo, to je nepredvidljivost Trampove politike. U tom kontekstu treba ozbiljno primiti i upozorenje, doduše, skeptika, rekao bih, koji kažu da treba s rezervom se odnositi i prema najvažnijoj izjavi koju je Donald Tramp dao u susret njegovoj inauguraciji, a to je da neće biti Trećeg svjetskog rata. Želio bih da podsjetim, da je tokom svog prvog mandata kazao da bi Crnogorci, kao citiraću, veoma snažni, veoma agresivni ljudi, mogli izazvati Treći svjetski rat. Da umirim ukupnu javnosti pa kažem neće to biti do nas“, rekao je Đukanović.

Dodao je i da prisustvujemo rađanju novog svjetskog poretka.

„Danas će vam bilo ko teško saopštiti svoje očekivanja u odnosu na finalni dizajn svjetskog poretka, ali ja bih mogao da kažem da sam ubijeđen da to neće biti svjetski poredak nalik dosadašnjem koji je počivao na monopolu jedne supersile i da je to svjetski poredak koji je nastao na kraju Hladnog rata i koji nas je u finalu doveo do toga da danas ključna geopolitička tema bude kad će početi Treći svjetski rat. Dakle, mislim da je jako važno i da kažemo, s obzirom da smo krenuli od Amerike, da će implikacije SAD na globalnu političku scenu uveliko zavisiti od onog što će se događati u samoj Americi. Dakle, od uspjeha prilično radikalnih reformi koje je Donald Tramp najavio SAD. Kada bi se sudilo na osnovu prvih poteza moram da kažem da to ne bi ostavljalo prostora za neke velike nade. Dakle, odlazeći predsjednik je pomilovao svoju porodicu, rekao bih, preventivno. Dakle, i prije nego što je američko pravosuđe pokazalo bilo kakav interes prema nekima od njih. Drugo, Tramp je kao prvu svoju odluku pomilovao 1.500 ljudi koji su američko pravosuđe je smatralo ponukani njegovim pozivima rušili Kapitol hil sa namjerom da izbjegnu implementaciju rezultata predsjedničkih izbora 2020. godine. Kada bi se to slučajno dogodilo, takvo ponašanje predsjednika u balkanskim državama, pa mogu slobodno reći i u evropskim državama, to bi zaista siguran sam naišlo na opštu osudu, na jedinstven stav da je riječ o nedemokratskim i autokratskim režimima. Takođe, dajte da primijetimo da su već 22 američke savezne države najavile preispitivanje novodonesene uredbe o uskraćivanju prava na državljanstvo djeci rođenoj na američkom tlu. Jedna od njih je, dakle, aud u Sijetlu je donio odluku zapravo i o početku procesa na tu temu. Dakle, hoću da kažem, puno je neizvjesnosti i u samoj Americi. Čini mi se da najupečatljiviji utisak, meni je makar najupečatljiviji utisak, to da je Donald Tramp prvi američki predsjednik koji je ovoliko političkog prostora ostavio krupnom kapitalu“.

Dodao je da su pojedini eminentni igrači američkog krupnog kapitala „pokazali veću ambiciju nego da preuređuju samu Ameriku“.

„Dakle, njihove ambicije sežu i do Evrope. Meni se čini da bismo morali svi vrlo oprezno da se odnosimo prema toj novoj okolnosti. Čini mi se da su realna upozorenja koja kažu da je američki sistem vrijednosti u opasnosti. Da američki krupni kapital prijeti da pojede američku demokratiju. A američka demokratija, podsjetimo, se bila vrlo uzoran model demokratije, ne samo u ovom dijelu svijeta, nego u svijetu uopšte. i da zaključimo kada je u pitanju Evropa, jer mi smo Evropljani. Nas mi prije svega trebalo da zanima gdje će se naći Evropa u tom novom geopolitičkom rasporedu. Ako je suditi opet na osnovu prvih najava iz Bijele kuće, Evropa bi se mogla naći na suprostavljenoj strani Americi, jer i Evropi je namijenjeno 10 odsto dodatnih carina za uvoz robe, za njen izvoz u Sjedinjene Američke države. Ako dodatno to osmotrimo da je ona svrstana u isti tabor sa Kinom, koje je također najavljeno 10 odsto novih carina, a da je protiv Kine u prvom Trampovom mandatu objavljen svjetski trgovinski rat. Logično pitanje je za svakog Evropljanina, je li to i Evropska unija, odnosno Evropa, u ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama, makar u trgovinskom ratu. Dakle, čini mi se da i time definitivno završavam da je jako važno šta mi radimo u Evropi. Dakle, jako je važno da se pažljivo odnosimo prema evroatlanskom partnerstvu jer to evroatlansko partnerstvo je značajno ne samo za Evropu i za Ameriku, nego za čitav svijet. O tome svjedoči iskustvo poslije Drugog svjetskog rata. Ono je jako, jer je utemeljeno na identičnom sistemu vrijednosti s ove i s one strane Atlantika, ali ni do sada niko Evropi nije branio da sa mnogo više digniteta kreira svoju politiku i obličava svoje interese u mnogim oblastima, a prije svega u oblasti spoljne i bezbjednosne politike“.

Proveli ste nas kroz aktuelni trenutak, Amerike, implikacije tog momenta koji će se rastegnuti zapravo na cijeli svijet. Došli smo do Evrope i negdje, evo govoreći u prvom licu množine, mi, tvrdili ste i opetovano tvrdite da ovaj dio svijeta, regija u kojoj mi živimo, zapravo jeste kad govorimo o zadnjoj dekadi u najtežoj situaciji. U kontekstu svega ovoga što ste rekli i u kontekstu onoga na osnovu čega ste imali taj zaključak ranije, šta zapravo jesu temelji ove tvrdnje?

„Te tvrdnje su utemeljene na, rekao bih tako, očiglednim rezultatima u zaostajanju u evropskom razvoju regiona tokom poslednjih 10-12 godina. Podsjetiću vas. Poslednji rezultat je Evropska unija u ovom regionu napravila u julu 2013. godine, kada je Hrvatska postala članica Evropske unije. Takođe jedno važno podsjećanje. 2003. godine, na samitu Evropska unija – Zapadni Balkan u Solunu, se ozbiljno razmatrala ideja da u završeni dokument tuđe odrednica da će sve zemlje Zapadnog Balkana na stogodišnicu velikog rata. 2014. godine, da će biti članice Evropske unije. Ta podrednica nije ušla u završeni dokument, ali ono što je važnije od toga, moje uvjerenje, a potkrijepit ću vam ga samo sa par slika, je da je danas stanje u svim državama Zapadnog Balkana lošije nego 2013. godine, kada nam je Hrvatska mogla dati dodatan podsticaj da i sami nastavimo dinamično putem ka članstvu u Evropskoj uniji. Pogledajte vi danas, da kažem, stanje susjedskih odnosa u regionu. Ono je lošije nego tada. Pogledajte stanje stabilnosti sve o tome. Stanje stabilnosti je takođe lošije. Pogledajte stanje reformske dubine na Zapadnom Balkanu. Ja bih rekao da danas na Zapadnom Balkanu nema reformi. Mi danas moramo da primijetimo da su zemlje Zapadnog Balkana sa mnogo manje očekivanja od Evropske unije nego što su tada bile. Tada su naše javnosti bile vrlo euroentuzijastične. Danas su manje. Ja se sjećam razgovora koje smo vodili na samitima Zapadnog Balkana sa visokim predstavnikom Evropske unije za bezbjednost i spoljnu politiku. Sjećam se upozorenja tadašnjeg i današnjeg predsjednika Srbije i tadašnjeg, ali ne i današnjeg premijera Sjeverne Makedonije koji su govorili o dramatičnom opadanju trenda podrške evropskoj budućnosti njihovih zemalja.U međuvremenu se i obistinila, nažalost, procjena premijera Kovačevskog, dakle premijera Sjeverne Makedonije koji je kazao ona politika koja se u Sjevernoj Makedoniji na sledećim izborima bude zalagala za evropsku budućnost će izgubiti. I izgubila je.

Zašto je to tako? Zašto je to tako? Dakle, upravo u kontekstu odnosa političkog zapada prema ovom dijelu svijeta, prema zapadnom Balkanu, pomenuli ste predsjednika i tadašnjeg i sadašnjeg, je li, Srbije, kakav je upravo odnos zapada prema Srbiji, prema Aleksandru Vučiću? Zašto vas sve ovo pitam? Zašto vas podstičem, zapravo, i zapravo stiče se jedan dojam iz ove sintagme šargarepa i štap, da nekako Vučić dobija šargarepu. Je li to rezultat postojanja neke vrlo jasne strategije prema Zapadnom Balkanu ili je zapravo riječ o jednom pragmatizmu ad-hoc politici prema važnim stvarima od ovog dijela svijeta, a nije da nismo važni?

„Dosta ste pitanja postavili. Hajde da odgovorim odmah direktno na vaše prvo pitanje. Kakav bi je odnos zapadne politike prema Zapadnom Balkanu prethodnih godina? Vrlo kratak i jasan odgovor, potpuno pogrešan. Dakle, kada bih danas na osnovu posljedica sudio o zapadnoj politici u našem regionu posljednjih nekoliko godina, ja bih rekao da je ta politika bila proruska. Dakle, izgleda vam, vjerovatno paradoksalno, i sama jezička konstrukcija, a kamoli suština, ali ponavljam, kada sudimo o posljedicama, veoma cijenim to što je zapadna politika na agresiju Rusije na Ukrajinu odgovorila odlučno i jedinstveno, odgovorila je u namjeri da spriječi istorijski revizionizam Vladimira Putina i da spriječi formiranje ruskog sveta, što bi trebalo da bude neka replika Sovjetskog saveza koja bi obezbijedila Rusiji onu geopolitičku važnost koja je imala u vrijeme Sovjetskog saveza. Ali gledajte čuda. Za to vrijeme je ta ista politika na Zapadnom Balkanu duvala vjetar u jedra srpskom svetu. A srpski svet nije ništa drugo do replika ruskog sveta. Dakle, postavlja se naravno pitanje zašto je to tako, zašto se to tako događalo. Znači, ja mislim da je kompletno bila pogrešna politika zapadnog svijeta prema ovom regionu. Dakle, uključujući licemjerje da se uvijek isticalo kako je to evropska politika, koju u Sjedinjenim Američkim Državama samo slijede. Ne, to je neistina. Ovu politiku je kreirao Stejt dipartment, a Evropa je samo slijedila. To je istina. Iz kog razloga je Evropa odlučila evo tako da se porazila? Iz razloga koji su mnogo dublji, koji su istorijski, gdje Evropa nikada nije dovoljno radila na izgradnji svog digniteta u tom partnerstvu, nego je, nažalost, uvijek pristajala na poziciju onoga ko slijedi. No vratimo se sada da imamo šta se ovdje zapravo slijedilo. Rekao bih da je Stejt dipartment jasno definisao svoje ciljeve. Primarni ciljevi su bili da odvoje Srbiju od Rusije i da obezbijede neki sporazum između Srbije i Kosova koji će legitimisati Kosovo u međunarodnim organizacijama, prije svega u Ujedinjenim nacijama. I rekao bih da je to prihvaćeno od strane zapadne politike i da je zapadna politika vrlo sebično, mogu slobodno kazati, čak i bezobzirno, za posljedice koje proizvodi u ovom regionu slijedila svoje ciljeve. I danas kada ih čujete, vidjet ćete nevješte pokušaje afirmacije svojih učinaka. Ako mene pitate, ja ću vam reći da su promašili što se tiče rezultata i na jednom i na drugom planu. Niti je danas Srbija dalje od Rusije nego što je bila, niti se danas napravio pomak na planu rešavanja kosovskog pitanja koji bi nam makar garantovao elementarno, a to je da se neće svako malo događati neki teroristički akt na Kosovu. Dakle, ja smatram da je to bila osnovna greška, a onda ponavljam, vođeni svojim sebičnim interesom, da samo ostvare svoj cilj, smatrali su da je sve ostalo stvar dogovora. Pa je stvar dogovora bilo i da se dozvoli vlastima u Beogradu da se malo pobahate u ovom regionu. A oni su to radili ne pomalo, nego pomalo više i to po istoj formuli po kojoj je to radio Milošević 90-ih godina proglašavajući ugroženost Srba u susjednim državama, oni su se osjećali samo pozvanima da rješavaju problem ugroženih, navodno, ugroženih Srba u drugim državama, nemareći zato da time ruše suverenitet tih država, da kvare susjedske odnose, da ugrožavaju stabilnost, samim tim usporavaju razvoj jer nema razvoja gdje je stabilnost i zaustavljaju evropski put država regiona“.

Ovdje je dobro da vas pitam koliko je zapravo srpski svet, ideja srpskog sveta, znamo mi to ali uvijek treba ponavljati, naišla na plodno tlo u prvom redu kad je Bosna i Hercegovina po srijedi i Crna Gora. Dakle, koliko su zapravo jake snage u vašoj državi, u Crnoj Gori, koji njenu budućnost vide u jednoj vrsti veza sa Srbijom koje, nisu samo dobre susjedske, već se mogu definisati kao i svojevrsni neokolonijalizam, utapanje Crne Gore u Srbiju na različite načine, ne naravno nužno kroz promjenu granica. Ima je mašta je, bujna kod promotera određenih velikodržavnih ideja i one se mogu inkorporirati u tijela drugih država na različite načine.

„Već odavno znamo da na političkoj pozornici Zapadnog Balkana postoje dvije političke ponude. Jedna je pridruživanje evropskom i evroatlanskom sistemu vrijednosti, a druga je krvavi, surovi, genocidni balkanski nacionalizam. Učinilo nam se da smo u periodu prije 2020. godine napravili puno pomaka u korist evropske i evroatlantske budućnosti Zapadnog Balkana. Međutim, došlo je do određenih zastoja. Ti zastoji su uglavnom posljedica promjene strateškog kursa Moskve prema Zapadu. Nekoliko godina prije 2020. je Moskva odlučila da svoju do tadašnju liberalnu ideologiju zamijeni nacionalnom ideologijom i, naravno, odabrala za stratešku metu Zapad, a na Zapadu Evropsku Uniju. A kada birate Evropsku uniju kao metu, onda je Zapadni Balkan vrlo zahvalno pristupno područje za napad na evropske vrijednosti. Dakle, ja mislim da je to ozbiljan previd, ne želim da ulazim namjerno ili ne, od strane određenih struktura u zapadnoj politici koji su vođeni ovim svojim sebičnim interesima u osnovi podržavali politike na Zapadnom Balkanu koje su zapravo bile u funkciji ostvarivanja interesa ruskog imperijalizma. Dakle, Rusija je, zahvaljujući odsustvu pažnje zapadne politike za Zapadni Balkan, zahvaljujući usporavanju politike proširenja od strane Evropske unije pa sve do konačnog zaustavljanja, Rusija je osjetila prazan prostor na Zapadnom Balkanu, ušla je u taj prostor, primijenila je svoj vrlo razuđen i vrlo bogati repertoar hibridne politike. Formirala svoje dvije ozbiljne baze hibridnog rata na Zapadnom Balkanu, u Beogradu i u Banja Luci. I dakle, ozbiljno vrednosno devastirala Zapadni Balkan tako da, vraćam se svojoj ocjenji, u međuvremenu je, dakle, ta devastacija dovela do ozbiljnog smanjenja podrške evropskoj budućnosti svih država Zapadnog Balkana. Nametnula se alternativa Evropskom putu Zapadnog Balkana. Dakle, nametnuli su je nacionalisti i nametnuli su je oni koji su podržavali nacionaliste. Nažalost, i oni koji su, skrštenih ruku, vođeni nekim svojim drugim interesima, ostavljali prostor za raspon te politike. Kada me pitate da li je to izazov za Crnu Goru i za BiH, pa naravno da jeste. I kada me pitate o tome kolika je snaga te politike danas u Crnoj Gori, pa ja bih vam rekao izuzetna. Dakle, ne govorim vam ništa na pamet. Dakle, to je dominantna politika od 30. augusta 2020. godine – politika velikosrpskog nacionalizma i politika proruskog razvoja Crne Gore umjesto do tadašnjeg proevropskog i evroatlanskog, danas ima većinu u Crnoj Gori“.

Ali svejedno, iz vizure vaših protivnika, iako je peta godina od smjene vlasti, gospodine Đukanoviću, vi ste krivi za sve i dalje u ovoj zemlji.

„Znam za taj narativ, ali možda samo da napravimo jednu poveznicu sa odgovorom na to pitanje. Bilo bi pažljivo analizirati evoluciju politike, državne politike Crne Gore u periodu posle 30. augusta. Vi ćete se sjetiti da je sve krenulo sa litijama. Danas, sa ove distance, ja tvrdim da je to bila kleronacionalistička kontraevolucija u Crnoj Gori. Zašto mislim da je to tako? Zato što je imala za ambiciju da potpuno revidira karakter Crne Gore. Ta revolucija imala za cilj da Crnu Goru, umjesto da bude građanska, učini nacionalnom, i to srpskom državom, da Crnu Goru od sekularne preobrati u teokratsku državu, iako je Crna Gora napustila teokratiju još u vrijeme knjaza Danila Petrovića, polovinom XIX. vijeka. Da Crnu Goru od prozapadne i NATO države učini proruskom državom. I u finalu, da Crnu Goru od nezavisne države i suverene države učini sastavnim dijelom srpskog sveta. Nešto nalik Zetskoj banovini u vrijeme Prve Jugoslavije, zašto je predsjednik parlamenta i pripremio novi logo parlamenta. E, sad me pitate… šta je sa tim kritikama? Hajde da unesemo malo vedrine. Ja bih rekao, kad već toliko pričamo o Geteo, onu staru, daj da kažemo i koju riječ o sebi. Dakle, bez obzira što imamo, rekao bih jednu pomalo komičnu potrebu nove vlasti, kao što oni kažu za sebe o slobodilačke vlasti, da negira sve što je urađeno u Crnoj Gori do 2020. godine samo kratko. Dakle, za vrijeme te prethodne vlasti Crna Gora je bila jedina jugoslovenska republika koja je sebe poštedjela rata. Za vrijeme te prethodne vlasti, tokom 1994. godine, Crna Gora je po prvi put u svojoj istoriji obezbijedila svoje samoizdržavanje. Za vrijeme te prethodne vlasti, Crna Gora je sebe sačuvala od NATO bombardovanja, iako je bila dio SR Jugoslavije koju je NATO bombardovao na kraju 20. vijeka. Zahvaljujući umješnosti diplomatije, Crna Gora je obezbijedila pravo na referendum i taj referendum realizovala u skladu sa najvišim evropskim standardima i uslovima pune stabilnosti i povratila crnogorsku nezavisnost. Nekoliko godina nakon toga postala je članica NATO-a i došla do predvorja Evropske unije, a u međuvremenu realizovala 11 milijardi eura direktnih stranih investicija. Ovo je samo kratko podsjećanje, ne samo hvalisanje. Kada kritičari tih učinaka budu imali nešto da ponude kao svoj rezultat, što je ne ravno ovome, nego nalik ovome, onda sam spreman da ozbiljno razgovaram o njihovim kritikama. Ja bih rekao da te kritike meni danas djeluju više komično. Znate, kada se borite za vlast, dakle u onom periodu do 2020. usled dugog trajanja prethodne vlasti, vi svakako imate pravo da se poslužite raznim političkim motkama. Dakle, najomiljenija motka ne samo na Balkanu, nego svuda u svijetu je optužba za kriminal i korupciju. Znate, ali kada danas gotovo nakon pet godina od ovoga što se događalo u Crnoj Gori od početka 2020. godine, za opravdanje za svoje nečinjenje ili pogrešna činjenja, želite da pronađete u onome što je bila politika prethodne vlasti. To zaista dijeluje komično i to samo ukazuje na apsolutnu neznavenost, apsolutnu neodgovornost, nedoraslost obavljanju državnih poslova od strane nove vlasti“.

Pomenuli ste i neke događaje iz 90-ih ili vjerovatno se Bošnjaci Bukovičkog kraja u Pljevaljskoj opštini ne bi složili s vama u ovom dijelu tvrdnje da je Crna Gora sačuvana od rata na njenom teritoriju. Ne bi se složili ni neki Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine u kontekstu njihove sudbine ili sudbine njihovih porodica ovdje. Kad govorimo o tom balastu 90-ih, koliko je bilo važno iz vašeg ličnog iskustva raskrstiti s politikama devedesetih? Šta su vam bili ključni motivi na tom putu?

„Kada sam kazao nije bilo rata, samo sam faktički ukazao da zaista na prostoru Crne Gore nije bilo rata. A to ne znači da nije bilo posljedica, jer je potpuno jasna međuzavisnost života u jednom regionu. Dobro je da ovo raščistimo. Pitali ste me koliko je bilo važno raskrstiti. Bilo je veoma važno raskrstiti. Ali dozvolite da napravim odgovorom jednu korekciju. I dalje je to veoma važno. Time želim da vam skrenem pažnju da ja, makar imam dilemu, jesmo li kao društvo raskrstili s tim? Haški tribunal nam je pomogao očigledno da se individualizira odgovornost za razne zločine počinjene u tom periodu. I to je jako važno. Ali s druge strane, ja mislim da je izostala osuda politika i država koje su porodile te politike za ono što nam se svima dogodilo na prostoru ex-Jugoslavije. E zato sada živimo reprizu. I to je odgovor zbog čega sada mi opet prisustvujemo, rekao bih, gotovo do tančine, dakle ponavljanju istog scenarija iz 90-ih godina. Malo što sam vam kazao, ugroženi Srbi da bi se Srbija samo proglasila zaštitnikom, da bi krenula da preuređuje države u regionu i, dozvolite, tu se plašim, evo tu stajem, tu se plašim da je zapadna politika dala podršku tim intencijama. Čini mi se da je zapadna politika u jednom trenutku odustala od do tadašnjeg ravnopravnog tretmana šest zapadnobalkanskih država sa istom idejom da se svima pomogne da dosegnu evropsku budućnost i na taj način prevaziđu zaostajanje u razvoju, a pristupila novoj politici. Kontrole zapadnog Balkana preko najvećih država, preko Srbije, pod broj 1, a rekao bih da se vlasti dosjete i preko Albanije. I ja mislim da je projekat Open Balkana zapravo bio pokušaj institucionalizacije, dominacije Srbije i Albanije na Zapadnom Balkanu. Na moje upozorenja kreatorima tog projekta da će to voditi obnavljanju nacionalizma oni su me uvjeravali da se to ne može dogoditi jer je to pod njihovom kontrolom. Ja sam ih upozorio da smo 90-ih godina imali, rekao bih, mnogo ozbiljnije političke formate na političkoj sceni Jugoslavije koji su se poigrali nacionalizmom pa im je onda izmakao ispod kontrole. Tako da meni se čini da se ovakvom politikom Zapada, zapravo utroput, za preuređenje Zapadnog Balkana na principima etnocentrizma. Dakle, umjesto ravnopravnog tretmana šest država, da se situacija na Zapadnom Balkanu kontroliše preko nekih najvažnijih država, dakle preko nekih političkih centara i njihovog partnerstva sa Sjedinjenim Američkim državama.

Osjećate li se sigurno u Crnoj Gori i kao političar i kao građanin Crne Gore. Kad kažćem sigurno mislim u smislu fizičke sigurnosti i identitetski.

„Osjećam se sigurno u svojoj državi, gdje bi se mogao osjećati sugurnije. I osjećam se vrlo srećno što sam dio generacije koja je uspjela da ostvari istorijski san generacija Crnogoraca i povrati Crnoj Gori državnost. Da li sam zabrinut razvojem događaja u Crnoj gori – apsolutno. Samo nerazuman čovjek se ne bi brinuo intenzitetom ruiniranja onoga što su tekovine savremenog razvoja Crne Gore tokom posljednje četiri godine. Posebno sam zabrinut nakon tragičnih događaja na Cetinju. Dakle, ti tragični događaji u dva navrata su nas opomenuli da je proces ruiniranja svih državnih funkcija Crnoj Gore u ozbiljnom zamahu i da danas možemo da kažemo da sistem bezbijednosti nije u lošem stanju – nego da je sistem bezbijednosti pred nestajanjem. Danas sistem bezbijednosti nije u stanju da garantuje građanima Crnoj Gore elementarnu građansku sigurnost. Dakle, apsolutno saosjećam sa svim ljudima, sa porodicama žrtava na Cetinju. Saosjećam sa svakom žrtvom na prostoru Crne Gore, jer svakodnevne su pojave ugrožavanja žena, maloljetnika i njihove sigurnosti. Ali, saosjećanje nije dovoljno. Očigledno smo morali da prođemo ovu lekciju. Crna Gora je 30 godina imala kontinuitet vlasti. Morala se upoznati sa novom vlašću. Mislim da se upoznala. I ovo se ne da liječiti, bez promjene onoga što je porodilo sve ovo. Zalažem se za to da se svi pojedinačno preispitamo, preispitamo svoju ulogu u kreiranju ovakvog ambijenta kakav danas imamo i kao odgovorni građani što prije pristupimo promjenama koje će nam obezbijediti stabilnost naše države, njen jasan evropski prosperitet, ali prije svega građansku sigurnost“ kazao je Đukanović.