Najnoviji sukob ili rat kako ga naziva izraelski predsjednik vlade vodi novom pogoršanju stanja, i novim rizicima. I velikim patnjama stanovništva na obje strane, posebno običnih građana, rekao je u intervjuu za Portal RTCG Miodrag Lekić, bivši ministar spoljnih poslova i ambasador, te dugogodišnji poslanik.

Lekić je podsjetio da arapsko-izraelski konflikt na određeni način traje već jedan vijek.

• Najnoviji palestinsko izraelski konflikt je zbog publiciteta poslednjih dana čak stavio u drugi plan rat u Ukrajini. Da li to znači da se ovoga puta ne radi o relativno čestim i kratkotrajnim sukobima Palestinaca iz Gaze i izraelskih snaga već o sukobu mnogo širih dimenzija?

– Smatra se da u svijetu danas ima negdje oko 40 ratnih žarišta, uglavnom u sjenci onog koji neslučajno ima veliki publicitet, rata u Ukrajini.
Nije slučajna ni značajna pažnja u svijetu ovih dana prema tragičnom sukobu koji je krenuo iz palestinske enklave Gaza. Niti činjenica  da je zvanični  Izrael, čije su teritorije  i stanovništvo napadnuti, saopštio da je u pitanju rat. Sve nažalost govori da će obim sukoba, samim tim i ljudskih tragedija biti veliki.
Ovoga puta se ne zna  do kraja ni širina spoljnih uticaja i posljedice na međunarodnom planu.

• Koji su planovi i politički ciljevi Hamasa prilikom napada na izraelsku teritoriju?

– Hamas je mnoge iznenadio širinom i dubinom napada, pa i vojnim sredstvima koje je koristio, dakle kopnenim putem, iz vazduha i sa mora.
Kako će se vojno sve završiti po Palestince i posebno Hamas ostaje da se vidi. Međutim, među političkim ciljevima, očigledno radikalizovanog Hamasa, jeste pridobijanje kod palestinskog naroda pa i arapskog svijeta statusa glavnog borca za palestinsku stvar.
Ne treba zaboraviti da palestinsku državu, de jure još ne sasvim priznatu, predstavlja palestinska vlast u tkz. Zapadnoj obali i njen predsjednik Mahmud Abas.

• Vidi li se kraj, odnosno krajnji ishod izraelsko – palestinskog sukoba?

– Nažalost, još ne. Ovaj sukob ili rat kako ga naziva izraelski predsjednik vlade vodi novom pogoršanju stanja, i novim rizicima. I velikim patnjama stanovništva na obje strane, posebno običnih građana. A najviše i nažalost stradaju najsiromašniji slojevi društva. Znamo da su u Palestini takvi slojevi najmnogobrojniji.

Inače arapsko-izraelski konflikt na određeni način traje već jedan vijek. Sa oružanim i ratnim  sredstvima traje od kada je formirana država Izrael 1948. godine.
Iako je bilo mnogo mirovnih inicijativa, pa i dobijanja nobelovih nagrada za mir, rješenje nije postignuto.
U najboljem slučaju trajalo je stanje zamrznutog konflikta. Što je često  samo odlaganje problema i sukoba. Znamo ta iskustva i na drugim područjima. Recimo na Kavkazu, pa u izvjesnoj mjeri i na Balkanu.

• Da li se na mirovnom planu može očekivati više od Ujedinjenih nacija?

– Pri sadašnjoj situaciji na međunarodnom planu kada su UN prilično marginalizovane teško da se može očekivati značajnija inicijativa.
Treba se podsjetiti da Ujedinjene nacije ne postoje kao poseban entitet bez država članica i njenih uticaja. Posebno velikih sila. UN su dragocjen instrument za progresivne i mirovne inicijative, samo u slučajevima kada države, posebno one velike i najveće,  hoće da ga koriste.
Očigledno je  pa i donekle licemjerno ignorisati Ujedinjene nacije da bi se one zatim optuživale i to od istih zemlja koje u svojim djelovanjima zaobilaze UN.

• Kako vidite djelovanje  crnogorske diplomatije, da li je poznata njena pozicija u konfliktu o kojem govorimo?

– Objektivno u ovom teškom trenutku konflikta na Bliskom istoku Crna Gora nema značajniji prostor za neku inicijativu. To ne znači da ne treba da ima stav, poželjno principijelan povodom ovog složenog pitanja.
Ali ima se utisak da niko u našoj  zemlji ne očekuje ništa na spoljno političkom planu, pri stanju u državi na unutrašnjem planu.
Zemlja se u dužem periodu, kada je riječ o spoljnoj politici, nalazi u nekom stanju automatskog pilotiranja. Uglavnom se radi ono što im se kaže. To se vidi i prilikom glasanja u međunarodnim organizacijama.
Poželjnu saradnju sa što više zemalja, posebno sa onim savezničkim, treba razlikovati od politike i prakse servilnosti. Ali ako je ovdje strani uticaj stigao i do sastavljanja crnogorske vlade onda možemo samo zamisliti kolika je inferiornost crnogorske države na spoljno političkom planu.

Čak je i nepostojanje ministra inostranih poslova u dužem periodu prihvaćeno kao normalna situacija.

Ukoliko dođe do konstituisanja ozbiljne vlasti u zemlji za očekivati je i konsolidovanje spoljne politike koju treba da karakterišu prije svega kompetentna borba za crnogorske interese i poštovanje međunarodnih pravila.