Na svečanosti u okviru manifestacije „Dani Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori“ u Nikšiću, mitropolit Metodije je održao nadahnutu besjedu u kojoj je govorio o sili riječi „srpska“, o istinskoj eliti koja se mjeri žrtvom, vjerom i častom, a ne položajem i prividom. U svom obraćanju vladika je podsjetio da „nisu okolnosti te koje rađaju vitezove, već vitezovi oni koji stvaraju okolnosti“, naglasivši da je narod „sud Božiji“ koji sve vidi, zna i osjeća
Besjedu Episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija na „Danima Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori“ u Nikšiću prenosimo integralno.
Poštovani…..
Uvijek me obraduje ova blagoslovena i zlatna riječ „srpska“ i nose je SPC i MS i još svega nekolicina drugih institucija. A to je sveriječ i po dubini, i po širini, i po toplini, riječ koja svijetli i koja s obje ruke grli imenicu koju određuje, a po ljubavi i sili najbliže su joj riječi, skoro sinonimi čini mi se – majka i uspenije. Jer, znaju pjesnici, u neke se riječi silazi, drugim se riječima, opet, spasavamo i uspinjemo kao molitvom pod skute Božije.
Imao sam čast da se, godinama prije, upoznam sa djelom srpskog akademika i književnika Mira Vuksanovića i ne mogu da kažem da sam lako bio kadar da ga obujmim i primim, ali sam ga načinjao s različitih strana, kao vruću pogaču i sve duvajući u prste, ali nisam odustao i nisam se predao. Živo djelo daje se i uzima kome, kad i koliko ono hoće. Zato koristim ovu priliku da ponajprije istaknem značaj i doprinos akademika Vuksanovića na polju srpske književnosti i kulture i moje duboko poštovanje i zahvalnost za njegov predani rad i dar njegov nama, po promislu i ljubavi Božijoj dat i rukovođen.
U knjizi pred nama koju potpisuje pisac Semolj gore, Semolj zemlje i Semolj ljudi takođe se izabiraju i sabiraju ljudi s neke gore i neke zemlje, Crne Gore i Hercegovine, i gdje nam književni autoritet srpskog akademika otkriva nove i drugačije izglede, puteve i gradnje čitaoca od onih u njegovim prethodnim djelima. Niz, pa bio i udio leksikografski, donio nam je vrijedan uvid u zvjezdano mnoštvo srpskih vitezova, kojima srpsko ime nije samo ukras – već temelj čovjeka, porodice i naroda.
U njihovo vrijeme stvari su bile jednostavnije i jasnije ne zato što je vrijeme bilo bolje, naprotiv, oni su bili bolji, a vrijeme je uvijek odraz ljudi tog vremena. I ta granica do Drugog svjetskog rata i posljedice komunizma i postkomunizam i globalističko ropstvo danas, jesu istaknute, ali nisu okolnosti uslov da budemo ljudi i budemo Srbi. Nisu okolnosti one koje rađaju vitezove, već su oni vitezovi jer stvaraju okolnosti. Oni kojima je srpski obraz bio važniji od života i ugođaja zemaljskog pripali su u Srpski biografski rječnik. Tako se sabiralo i sabira to jato, nikako drugačije. Nikakvom politikom, granicima starim i novim, skraćenim vidicima i padom u novi identitet jer su duhovne sablje zarđale, ikone potamnjele, a krv se prorijedila. Mi smo vitezove duha zamijenili drugima koji po svemu nisu i ne mogu biti kao oni i želimo da novouspostavljenoj malenkosti snishodimo i da slabost idolsku za veličinu proglasimo, da koga ne uvrijedimo, da se ne raspemo i kakvi-takvi ostanemo u broju, dok se svi skupa u grijehu valjamo i u ponor sebe i srpstvo obaljujemo. Jer, „Onaj ko ne izabere da postrada za Istinu Božiju, biće kažnjen mnogo bolnije stradanjem koje nije izabrao“, veli Sveti Marko Otšelnik.
Narod nije grupica političara, partija, čak narod nisu ni institucije, a pogotovo narod nisu društvene mreže. Narod je Sud Božiji. Narod sve vidi, zna i osjeća. Narod je sila koja diše u dubini svoje velike šume i nadima se i raste snagom i vjerom i istinom. I postoji. I gleda i čeka čovjeka. Narod se hrani istinom i zato je narod. Onaj koji se lažima hrani i tetoši, taj nije narod, niti želi da bude, iako se danas samonaziva elitom. Jer iza onoga koji nije narod ne ostaje ništa.
A ovaj niz bisera u Srpskom biografskom rječniku je jedina elita koju je Bog proslavio, koju je narod opjevao i u duši svojoj sačuvao.
Druge elite sem njih nije bilo, niti ikada može biti. Probrala ih je i gradila spremnost na žrtvu u odbrani srpskog imena i roda. Divan je ovaj zvjezdani niz, nedovršen i nepotpun, u nastajanju, ali sluti, nagoviještava i iscrtava ovim dragocjenim izdanjem nebo nad nama i zemlju pod nama i podsjeća zašto nas još uvijek ima – zato što je ova vojska časnih zvijezdonosaca držala i branila srpsko ime i srpski rod.
Mislite li da su oni znali nešto što mi danas ne znamo? Nešto što se zaboravilo i pogazilo? Oni su znali da postoji samo jedan pravi Put za ljude kakvi su oni bili. Istina pobjeđuje jer je Bog s njima i oni su to znanje prigrlili, na njemu se ukorijenili, podigli i stupili na Put živih i vječnih, kao i mnogi drugi kojima imena, groba, ni mramora nema.
Miro Vuksanović je osjetljiv i istančan pisac, izrazito humanističke vizije svijeta, čovjekoljubac i učitelj narodni, koji u potpunosti poznaje sve o čemu piše, uključujući i ono što namjerno izostavlja na kantaru leksikografskom, ali nam daje uputstva i izvore. Dakle, čitalac je taj koji treba da „popuni praznine“- o onome o kome čita i, konačno, o samome sebi. To izvanredno majstorstvo našeg pisca nalazim da je duboko očinsko i posredničko, skoro kao vapaj.
I ove kratke priče o srpskim junacima podsjetile su me na kratke Hemingvejeve priče i tzv. „Teoriju ledenog brijega“ gdje se, a vi to bolje od mene znate, samo jedna osmina nalazi iznad površine vode, a ono što je izostavljeno i što je potisnuto, u stvari, samo osnažuje priču. “Teorija ledenog brijega“ ili „teorija izostavljanja“ pretpostavlja da priča treba da otkrije samo djelić svog značenja i znanja, dok ostatak treba da bude potopljen, implicitan, ali da se njegova težina osjeća i u samom čitaocu dalje savršava.
I postah sasvim siguran da su bjeline između teksta i spiska literature, u stvari, prostor za pjesmu. To namjerno bjelilo, skoro slikarsko, i taj prazan prostor toliko je napadan i jasan i buči i viče na nas, prekorijeva nas i kinji, propituje, sad i odmah, šta znamo o sebi, i gdje smo, ko smo?
<
Da, krunsko je pitanje ko smo? Knjiga kaže Njegoševi Crnogorci. To je isto nedovršena misao, baš kao i svaka priča u njoj koja čeka svakog od nas da se pokaže i otkrije, ili pak nadogradi i dopuni, da svaka priča poraste do pjesme i svaki čitalac do Srbina.
I tada shvatih da se upravo tako i čita ova knjiga.
Kao istančanom posmatraču i tumaču svijeta i ljudi, skupljaču činjenica i ljudskih tajni čijem mudrom oku ništa nije moglo da promakne, ovom je knjigom naš pisac želio da pokaže da ne treba iskazati sve da bi se iskazala cjelina, ali je važno da čitalac prepozna i osjeti ono što je autor želio da posreduje i želio da kaže. Naročito danas, u vrijeme nedovršeno i krivo sraslo. Mnogo toga treba sam čitalac da nadogradi i da, iako ledeni brijeg ne vidi u cjelosti, zna da taj brijeg postoji i da na njemu sve stoji. I ako to zaboravi i smetne, prvo će se svoje zablude sjetiti kad padne. Jer samo sjećanje nosimo sa sobom na onaj svijet, veli Sveto Jevanđelje.
Konačno, sama Teorija ledenog brijega nalazi i svoju analogiju sa Frojdom u kontekstu psihoanalize gdje se um može uporediti sa ledenim brijegom i gdje je samo mali dio vidljiv iznad vode i koji predstavlja svijest, dok je većina potopljena, simbolizujući nesvjesno. Ili prosto, vidljiv je cvijet, a nevidljiv korijen. Bez korijena svaki cvijet je iščupan i vene, ma koliko lijep bio, pa i ovaj buket probranih srpskih cvjetova na srpskom korijenu se napaja i podiže i sija do današnjega dana.
Onda da zablagodarimo na pregnuću i ljubavi, poželimo snage i istrajnosti, poklonimo se mudrosti i gradimo se u skladu sa pobjedničkim nizom srpskih junaka i vitezova koji su svojim vrhom ledenog brijega Njegoševi Crnogorci i Hercegovci, ali su svojim bićem i korijenom duboko utvrđeni i ukorijenjeni u temelje brijega Srpskog i Hristovog bez koga ih ne bi ni bilo, ni njih, ni gore, ni zemlje. I tako iznova otkrismo i potvrdismo ko smo.
I da ponovim riječi Sv. Marka Otšelnika: „Onaj ko ne izabere da postrada za Istinu Božiju, biće kažnjen mnogo bolnije stradanjem koje nije izabrao“.
Hvala još jednom našem akademiku na predanom radu, na dobroti da nas svojom riječju neumorno spasava i privodi jedinom i vječnom Izvoru i jedinom Uviru u slavu Božiju.
Amin Bože daj.
Njegovo Preosveštenstvo Gospodin Metodije Episkop budimljansko-nikšićki Metodije
Izvor: EPARHIJA BUDIMLJANSKO-NIKŠIĆKA
