Stanovnici Šula su životno ugroženi i moraju pokrenuti krivične i parnične postupke protiv vlasnika rudnika! Iznijeli su najmanje 500 miliona eura profita iz Crne Gore, a ostavili otrove i posijali smrt po Šulima.
Površinski kop olova i cinka „Gradir Montenegro“ otvoren je 2010. godine.
Tom prilikom je tadašnji predsjednik Vlade Crne Gore, Milo Đukanović, koji je i zvanično otvorio rudnik, izjavio da će Crna Gora godišnje prihodovati oko 40 miliona američkih dolara.
Kasnije će se, međutim, ispostaviti da se primarni interes ove kompanije nije ogledao u prihodima države, već u prihodima DPS-a. To je naročito postalo očigledno tokom afere „Snimak“, kada je jedan zaposleni podnio krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu u Pljevljima protiv Rajka Kovačevića, tadašnjeg poslovođe u rudniku, zbog krivičnog djela povrede prava pri glasanju.
Foto: Čuvaj.me
Kovačević je tada postao prvi vjesnik bahatosti i bezobzirnosti, hvaleći se svojim „šerifskim“ nastupom da mu je „stigao spisak iz Nikšića“ i da mora da postupi po naređenju. Na „šeretski“ način savjetovao je da za one koji nijesu za DPS u rudniku neće biti mjesta, te da se, umjesto toga, mogu baviti uvozom prasadi iz Mrčajevaca.
Ovo se može okarakterisati kao jedan od najvećih moralnih i ljudskih „akcidenata“ u ovom rudniku. Ipak, pokazalo se da je to bio tek uvod u dugogodišnji niz zloupotreba, bezakonja i potpune neodgovornosti. Kao što je to kod nas često slučaj, sve je kasnije zataškano; narod je ćutao, podrška kolega je izostala, a kolektivna lobotomija uzela maha.
Od moralnog „akcidenta“ iz 2012. godine prešlo se na čitav niz ozbiljnih ekoloških incidenata, koji su se godinama ponavljali bez sankcija, sve do ekološke katastrofe iz 2025. godine. Upotreba termina „akcident“ u ovom kontekstu djeluje eufemistički, jer se posljedice ovakvog događaja mogu opisati jedino terminom — KATASTROFA.
Rudnik je godinama prouzrokovao više teških ekoloških incidenata. Ti incidenti nijesu izolovani, već posljedica sistemskog nemara i odsustva kontrole. Za potrebe formiranja jalovišta izvršena je gola sječa šume na ogromnoj površini, čime je formirano jalovišno jezero koje danas predstavlja trajnu ekološku prijetnju.
Naročito je problematično što se do danas ne zna ko je i na osnovu kojih kriterijuma dao dozvolu za ovakav tip jalovišta, niti da li su pri projektovanju razmatrane savremenije i bezbjednije tehnologije, poput sušenja i presovanja otpada, umjesto njegovog odlaganja u tečnom obliku.
Prema navodima profesora Danila Mrdaka, 2025. godine dogodila se najveća ekološka katastrofa u savremenoj Crnoj Gori, koju država, po svemu sudeći, pokušava da zataška. Ekološki incident prijavili su 23. juna ribočuvari SRK „Lipljen“.
Međutim, kada je tačno došlo do pucanja jalovišta, ne može se sa sigurnošću utvrditi, jer postoje indicije da je rukovodstvo „Gradir Montenegra“ pokušalo da prikrije događaj, zbog čega se o svemu ćutalo danima.
Nevjerovatno je da se rukovodstvo kompanije, ali i nadležne institucije, nijesu oglasile istog dana, niti upozorile lokalno stanovništvo — posebno imajući u vidu da je incident imao i prekogranični karakter.
U oskudnim saopštenjima javnost je obaviještena da je došlo do pucanja debele PVC folije na dnu jalovišta, te da je kompletna voda sa potencijalno toksičnim sadržajem otišla u podzemlje, a zatim putem izvora dospjela u rijeku Ćehotinu.
Ovakav razvoj događaja izazvao je ogromno uznemirenje lokalnog stanovništva, naročito zbog ugroženosti vode za piće. Zbog komplikovanog sistema podzemnih voda postoji realna opasnost da su svi izvori ispod nivoa jalovišta kontaminirani. Na oglasnoj tabli mjesne zajednice objavljeno je upozorenje da voda sa pojedinih izvora nije bezbjedna za piće.
Građani do danas nijesu dobili jasnu i zvaničnu informaciju od države da li je voda bezbjedna ili ne — što predstavlja dodatni vid institucionalne neodgovornosti.
Na platformi Čuvaj.me pokrenut je slučaj „Ekološka katastrofa u rudniku olova i cinka ‘Šuplja stijena’“, u kojem su pobrojane sve aktivnosti nadležnih inspekcija.
Mještani su o svemu upoznali i ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Vladimira Jokovića, koji se prema ovom slučaju odnosi krajnje nezainteresovano.
Posebno je indikativno što je kompletna dokumentacija, nakon dobijanja nalaza CETI-ja, proslijeđena Osnovnom sudu u Pljevljima. Ako je „sve bilo u redu“, potpuno je nejasno zašto je dokumentacija uopšte upućena Sudu, zašto postupak nije pokrenut i zašto tužilac nije reagovao.
Sve ovo ukazuje na dubok institucionalni krah, selektivnu primjenu zakona i ozbiljnu sumnju u korupciju unutar pravosudnih i tužilačkih organa.
Ujedno, Opština Pljevlja redovno ubira ekološku taksu, ali se u MZ Šula ne ulaže apsolutno ništa. Građani s pravom pitaju: gdje završava taj novac i čemu služi ekološka taksa ako se ne koristi u najugroženijim sredinama?
Stanovnici Šula su životno ugroženi i moraju pokrenuti krivične i parnične postupke protiv vlasnika rudnika u Crnoj Gori, a još bolje u Poljskoj — zbog znatno strožijih ekoloških zakona! Iznijeli su najmanje 500 miliona eura profita, a ostavili otrove i posijali smrt po Šulima.
Pozivam predsjednika Opštine Pljevlja, Vranješa, da primi predstavnike Šula i da odmah pokrene pravne, institucionalne i političke aktivnosti prema premijeru Spajiću i direktoru Agencije za zaštitu životne sredine kako bi se zaustavio ekocid u Šulima i spriječila besprizorna eksploatacija prirodnih bogatstava pljevaljskog kraja i uništavanje životne sredine i zdravlja stanovništva.
