Trošak države mjeri se kroz budžet, a budžet kroz ono što se iz njega prvo i najlakše plaća, plate, naknade i održavanje administrativnog aparata. Budžet za 2026. godinu, koji je Skupština usvojila krajem prošle godine, iznosi oko 3,8 milijardi eura i već na prvi pogled pokazuje gdje je težište javne potrošnje.
Najveći dio tog iznosa otpada na tekuću potrošnju i fondove, dok je kapitalni budžet planiran na oko 300 miliona eura. Drugim riječima, država i u 2026. godini najveći dio novca troši na sopstveno funkcionisanje, a znatno manji dio na razvoj i investicije. Takva struktura budžeta nije izuzetak, već pravilo koje se ponavlja godinama.
U javnom sektoru danas radi oko 77 hiljada ljudi, računajući državnu upravu, lokalne samouprave, javne ustanove, fondove i agencije. To znači da gotovo svaki treći zaposleni u Crnoj Gori prima platu direktno ili indirektno iz budžeta. Trošak tog sistema u budžetu za 2026. ogleda se kroz rashode za zaposlene koji, kada se saberu plate, doprinosi i prateće naknade, čine jednu od najvećih pojedinačnih stavki ukupne potrošnje države. Na godišnjem nivou, taj iznos mjeri se stotinama miliona eura i troši se prije nego što se govori o putevima, školama ili bolnicama.
Kada se taj trošak posmatra mjesečno, postaje jasnije koliko je aparat skup. Desetine miliona eura svakog mjeseca odlaze na plate i naknade, bez obzira na to da li se administracija širi ili racionalizuje, da li se broj institucija smanjuje ili povećava. Budžet za 2026. to ne dovodi u pitanje, već ga prihvata kao zadato stanje.
Paralelno sa brojem zaposlenih, godinama raste i broj institucija koje se finansiraju iz budžeta. Pored ministarstava, Crna Gora ima više od šezdeset agencija, uprava, direkcija i nezavisnih tijela koja imaju sopstvena rukovodstva, upravne odbore i administraciju. Njihovo postojanje rijetko se suštinski preispituje, ali se njihovi troškovi redovno planiraju i isplaćuju. Plate rukovodilaca u pojedinim tijelima prelaze dvije hiljade eura, dok se naknade članovima upravnih odbora isplaćuju svakog mjeseca, bez obzira na to da li je učinak tih institucija mjerljiv ili vidljiv građanima.
Podaci Monstata pokazuju da je prosječna plata u javnom sektoru i dalje osjetno viša od prosječne plate u privatnom sektoru. Razlika se godinama kreće između petnaest i dvadeset odsto, ali je ključna razlika u sigurnosti. Dok privatni sektor zavisi od tržišta, potrošnje i sezone, plata u državnoj službi stiže redovno i predvidivo. Taj odnos utiče i na tržište rada, jer se administracija doživljava kao sigurnije utočište od privrede koja nosi veći rizik.
Budžet za 2026. godinu dodatno pokazuje i ograničenja takvog modela. I pored ukupnog iznosa od oko 3,8 milijardi eura, država planira deficit od oko 280 miliona eura, što znači da se dio potrošnje pokriva zaduživanjem. Istovremeno, za finansiranje obaveza predviđeno je i povlačenje sredstava iz depozita i novih izvora finansiranja. Ukratko, država nastavlja da troši više nego što prihoduje, a jedan od glavnih razloga za to je visoka i rigidna tekuća potrošnja.
Kada se sve to svede na nivo građanina, računica postaje jednostavna. Sa oko 620 hiljada stanovnika, trošak održavanja državnog aparata mjeri se sa više stotina eura godišnje po glavi stanovnika, samo za plate i prateće obaveze. To plaćaju svi, i zaposleni u privatnom sektoru, i penzioneri, i oni koji nikada nijesu kročili u neku od agencija ili uprava koje finansiraju.
Uprkos tome, ozbiljna rasprava o obimu i cijeni države gotovo da ne postoji. Racionalizacija se pominje u političkim izjavama, ali se u budžetskim linijama rijetko vidi. Država se prilagođava sopstvenim potrebama brže nego mogućnostima ekonomije koja je izdržava.
Zato pitanje koliko nas zaista košta država nije ni ideološko ni populističko. To je fiskalno pitanje koje se može pročitati u svakom budžetu. Država nijesu strategije ni saopštenja, već plate koje se isplaćuju svakog mjeseca, institucije koje se rijetko ukidaju i dug koji se planira unaprijed. Budžet za 2026. to ne skriva. On to samo potvrđuje.
