Piše: Goran Danilović
A govorili smo deceniju ipo o kriminalcima iz Granda i Mojkovačkom klanu. Isti ovaj DPS nas je optuživao da smo plaćenici tuđih interesa i da mrzimo Crnu Goru.
Govorili smo da je državni aparat DPS-a stavljen u funkciju pljačke, da država potpomaže lopovluk i kriminal.
Istraživali su nas, prisluškivali i optuživali da „špijamo vlastitu državu“!
Svakih izbora zaposleni u Bemaksu morali su da nose majice sa logoom DPS-a i čuvenim potpisom M.Đ. One koji bi se pobunili ostavljali su bez posla.
Štitili su se državnim zastavama, grbovima i pjevali himnu – bila je to za neke od njih prva pjesmica koju su, makar donekle, naučili naizust.
Taj „džet-set“ i danas kontroliše Crnu Goru i danas gradi sve što im padne na pamet od mora do Ćoćovog kačamaka.
Polusvijet koji se obogatio do granice nezamislivog ulagao je i ulaže širom Crne Gore: u turizam, u energetiku, u građevinarstvo i redom.
Gotovo cijeli državni aparat stajao je iza njih jer ih je na ta mjesta postavio upravo taj „sramni biznis“.
Mi smo bili „nesposobna opozicija“ a oni „uspješni rodoljubi“?
I sve bi bilo podnošljivije da je danas sasvim drugačije, ali, nažalost, nije.
Ti isti ljudi i dalje kontrolišu procese, nalaze nove tunele i puteve kojima podrivaju s mukom izvojevane promjene. U državne organe sada se guraju i naguravaju trećepozivci onog i ovog DPS-a, ljudi za koje se tvrdi da su profesionalci i da ih politika nikada nije zanimala?
Bogatstvo, koje je odabranima i sebi, obezbijedila bivša politička elita, procjenjuje se na milijarde evra.
Mi koji o tome i dalje govorimo i dalje smo „izdajnici“ i ozlojeđeni galamdžije koji su bili nesposobni da se „snađu“, „uspiju“, „provrte“, „povežu“, „iskoriste zamah“, „steknu i uteknu“!
Pojedinim „izabranim ljekarima“, tužiocima, sudijama, novinarima, glumcima, pjevačicama i pjevačima, nazovi književnicima i kulturnim radnicima, vlasnicima NVO i „zaslužnim sportistima“ kupovali su: stanove, automobile, placeve, kuće, svadbe, poslovne prostore, plaže, žičare, hotele, nagrade, diplome i diplomatska mjesta.
I pored svega rečenog i učinjenog, mnogi od ovih kolosa patriotizma i danas žderu od našeg novca, i danas se kicoše od naših para i danas upravljaju procesima sa različitih adresa. I danas bi nas sve navrzli na isti konop i potrpali na traktore, da eto, nekolicini hrabrih ljudi nije stigla podrška spolja da rade svoj posao.
Kakvi smo, ne bi me iznenadilo, da ova svirepa družina nezajažljivih i nenajedenih već sjutra ne bude ponovo i ponovo u sedlu promjena i pobjeda.
Ovu bitku ne mogu da dobiju samo SDT i SPO, ovu bitku možemo dobiti samo svi koji rukovode državnim institucijama. Pa, hoće li?
Možda nas Bog, čudo ili ko već, pogleda da progledamo, ali „trećepozivci“ su već u stolicama i foteljama koje su za potrebe ondašnjih vlada kupili birani biznismeni i klanovi.
