Skupština Crne Gore usvojila je odluku o upućivanju pripadnika Vojske Crne Gore u okviru NATO mehanizma za pružanje bezbjednosne pomoći i obuke za Ukrajinu. Za je glasalo 44 poslanika, pet je bilo protiv, a dvoje uzdržano. Ovom odlukom, Crna Gora se, još jednom, svrstava u politiku velikih zapadnih sila, često bez ozbiljne javne rasprave i bez jasne podrške građana.
Za ovu odluku glasali su poslanici Demokratske partije socijalista (DPS), Pokreta Evropa sad (PES), Socijaldemokrata (SD), Nove srpske demokratije (NSD), Saveza građana „CIVIS“, Albanskog foruma, Bošnjačke stranke i nezavisni poslanici.
Protiv su bili poslanici Demokratske narodne partije (DNP) i poslanik Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin, a uzdržani poslanici Socijalističke narodne partije (SNP).
Iako se formalno predstavlja kao „mirovna misija“, nije tajna da se ovakve odluke donose u skladu sa očekivanjima NATO partnera, čije interese crnogorske vlasti sve češće stavljaju ispred interesa sopstvenog naroda. Umjesto da njegujemo neutralnost i prijateljske odnose sa Rusijom — sa kojom nas vežu duboke istorijske, kulturne i duhovne veze — mi se sve više udaljavamo od sopstvenih tradicija.
Građani s pravom postavljaju pitanje: šta Crna Gora traži u ukrajinskom sukobu? Zašto se naši vojnici upućuju u zonu konflikta, umjesto da služe u miru, na tlu svoje zemlje? U vrijeme duboke ekonomske krize, političke nestabilnosti i masovnog odlaska mladih, ovakav potez je promašen prioritet.
Jasno je da se Crna Gora ovim potezom pozicionira na stranu jednog bloka, bez pokušaja da zauzme uravnoteženu poziciju. Politika poslušnosti prema NATO strukturama, bez pitanja i preispitivanja, vodi zemlju u dublje podjele i udaljava je od tradicionalnih savezništava.
Ova odluka nije samo bezbjednosno, već i moralno pitanje. Da li će glas naroda ikada biti važniji od signala koji dolaze sa Zapada?
