Odavno sam zastupao otvorene izborne liste znajući da je to ogromna promjena i veliki posao. Učestvovao sam u izradi izbornih zakona i bivalo je rudarski teško, ali ne zbog nedostatka znanja iz te oblasti, nego zbog mnoštva pitanja čiji odgovori su ljuljali mnoge etablirane i „zapečaćene“ neistine.
Šta su ključni nedostaci Milatovićeve inicijative:
– populistička je
– nerazrađena
– nerealna
Zašto?
Predsjednik Crne Gore „vjeruje“ da je dovoljno i po demokratiju ljekovito da uvedemo otvorene liste, što bi značilo da pored toga što glasate za „svoju listu“ (lista partije, stranke ili grupe birača) možete zaokružiti i posebno nekog ili nekoliko kandidata sa te liste, te ih sa začelja pomjeriti naprijed, prema čelu? Time, Predsjednik misli, uradili bi istorijsku stvar?
Preferencijalno glasanje (a radi se o ovome) traže kortektive koji bi garantovali stabilnost i smislenost.
U kombinaciji malog broja birača,slabih regiona i jedne izborne jedinice, što je sadašnjost Crne Gore, preferencijalni glasovi mogu zgaziti i izokrenuti demokratiju.
Primjer;
Danas na listama imate pored profesionalnih političara, često i ugledne profesore, ljekare, sportiste, koji time podrže „svoju političku opciju“! Već sjutra bi se dogodilo da zbog preferencijalnih glasova ni jedan lider partije i njegovo uže rukovodstvo ne bi na izbornu listu postavili nikoga ko nije „apsolutno provjeren, podoban, zavisan od stranačke kase ili rodbinskih veza“! Ovo nije nagađanje nego provjerena činjenica u nekoliko zemalja EU koje su uvele preferencijalna glasanja.
Naš problem, izvjesno, nijesu slabe zatvorene izborne liste nego slabe institucije! Pored toga: mali broj birača je dominantan faktor za veliku manipulativnost.
Preferencijalne liste bi nužno otvorile front protiv partijski nedisclipinovanih, protiv uglednih koji misle svojom glavom i vezale sve poslaničke kandidate za vrhove stranaka. Time bismo dobili gore i grđe nego imamo sada.
Imam osjećaj da godpodin Milatović nepotrebno skreće pažnju na sebe. Referendum se ne organizuje za teško razumljive pravno-političke stvari.
U CG ima dovoljno onih koji razumiju izborne procese, te se ova stvar ne rješava referendumom na temu: „ja vam nudim slobodu“, a zapravo je u pitanju populizam iza kojega stoji nekompetencija.
<
Ima, recimo, u EU starih država i demokratija koje funkcionišu sa zatvorenim listama jer nije problem u njima nego u nedostatku drugih mehanizama koji garantuju visok stepen demokratije; na primjer u Holandiji.
Nijedna država EU, međutim, ne kombinuje istovremeno: jednu izbornu jedinicu, malu populaciju, slabe regionalne nivoe vlasti i jake „preferencijalne liste“.
Sve imaju zbiljne korektivne mehanizme i to tipa: više izbornih jedinica, razvijena unutarstranačka demokratija, poštene i pravične institucije (posebno izborna tijela) i stabilna politička kultura.
Za otvorene liste treba otvorena i poštena namjera predlagača, a ne svođenje na referendum na kojem bi neinformisani građani trebalo da glasaju „da“ ili „ne“ za nešto što ima više nepoznatih nego možemo i da zamislimo.
Preferencijalno glasanje dovelo bi do unutarstranačkih istraga, do većeg udvaranja stranačkim vrhovima negoli i do sada, do špekulativnih transakcija i novca i podrške, pa bi sa 2000 „ličnih glasova“ pojedinci sa začelja prolazili na čelo. Bio bi to eldorado za biznismene i krupni kapital da u svakoj listi dobiju možda i svoje kandidate, odnosno, favorite, finansirajući kampanje pojedincima umjesto „skupim partijama“.
Bila bi to i sanjana prilika velikim subjektima da po „maloj cijeni“ dogovorno preusmjere samo par hiljada glasova tuđoj listi i kandidatu na njoj pa da se ovaj sa začelja probije među prve – ostalo prepuštan na maštu i vama i inicijatoru ove davne ideje.
Jake stranke ne znače slabu državu. Ta istina živi i u kolijevkama demokratije. Naravno, stranke moraju biti pod nadzorom institucija. Ko god međutim misli da bi nestabilne stranke donijele stabilnost državi taj ne zna mnogo o uzrocima i posljedicama.
Da sažmem u jednu rečenicu ono najbitnije:
Otvorene liste da – podržavam taj koncept, ali uz izmjene o kojima sam govorio.
Crnu Goru treba podijeliti u više izbornih jedinica, zakonski i ustavno definisati nekoliko regiona, vjerovatno ne više od pet, uravnotežiti taj regionalni razvoj kako ne bismo trajno imali supremaciju Glavnog grada i par primorskih opština i ubrzano odumiranje sjevera države.
Istovremeno treba raditi na izbornom zakonodavstvu koje bi odgovorilo potrebi zapostavljenih izbornih jedinica i regiona, a ne pojedinaca.
Na kraju, umjesto referenduma, bilo bi pametno konačno ući u izmjene i dopune Ustava, pa između ostalog, upisati da se Predsjednik države bira u Parlamentu kao u mnogim evropskim demokratijama. Prosto, Crnoj Gori nije ni najmanje neophodno direktno, neposredno biranje Predsjednika s obzirom na nadležnosti koje ima.
