Nikad se više ne laže ili bruka nego u Njegoševe Dane. Političari, umjetnici, istoričari, geografi, botovi, novinari – cijeli mediji, profesori, sportisti, đaci, sve je upregnuto i malograđanski utkano u nekakav kič-ritual kojim se zamazuje užasno posrnuće jednog naroda i raskalašni banditizam njegovih potomaka.
Ko nikada i ništa nije znao zna sve o Njegošu. Ko nigdje nije bio, bio je na Lovćenu, ko nije razumio ni Ježurku Ježića, taj je doktorirao na Gorskom Vijencu.
Kao da se radi o sjećanju na Prislija, Morisona ili Lenona, o nekakvoj postkulturnoj apstakciji ili o nacionalizovanam Deda Mrazu čije leteće kočije, po umornom nebu, vuku vile nagorkinje, naričući i pjevajući istovremeno o davnoj slavi.
Sve je silikonizovano i napumpano do besmisla.
Zamislite samo kako je iz vječnosti posmatrati grupu ili grupe ljudi koje na Lovćen i pred oskrnavljeni grob, pred stašni kazamat – nebesku Jusovaču, nagrnu sa transparentima?
Zamislite da dođete uspravni i nasmijani, ponosni i razdragani, s našiljenom mišlju i ušiljenim patriotizmom, pred mračni grob vladara i vladike, kojemu ste srušili krstoliki dom i zabetonirali ga u trap mauzoleja?
Zamislite radost susreta sa svetiteljom kojemu je oduzeta i svetost i svjetlost!
Petar II Petrović Njegoš je, zapravo, duže od pola vijeka otet, uhapšen i zablindiran u glamurozni i armirani terminal s kojega nema ni polazaka ni dolazaka.
Njegošev Dan i dane treba obilježavati kao Veliki Petak, a ko se već penje na Jezerski Vrh morao bi se naoružati suzama i molitvom. I nemojte nositi zastave, ni ovdašnju ni ondašnju, ni jednu izuzev korotne, nevidljive, što ne viori, ni u srcu, ni nad Crnom Gorom.
Tek dogodine, tek kad ponovo postanemo ljudi i kada se opet rodimo i vaskrsnemo.
Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore
