Piše Goran Danilović
Prosvjetni radnici se pripremaju za štrajk. Možemo o tome da zaključujemo različito ali kada bismo se manuli demagoških raloga primijetili bismo da su u pravu. Ne samo zato što im je obećano i garantovano povećanje plata, što su sa Vladom potpisali granski kolektivni ugovor, nego zato što je to i za državu pametno i odgovorno. Nije da traže hljeba preko pogače, nego traže dostojanstvenu zaradu. Jesu li je zaslužili? Jesu, koliko svi drugi, kojima je linearno povećavan lični dohodak, a nekima i penzija!
Lijepo je nezamjerati se Vladi i državi, to smo iskusili davno ali; nismo se za to borili – govorila je i baba Marica kada je njena posleratna, proleterska, vlast udarala namete na boračku penziju.
Sve što nam je bivša DPS Vlada ostavila kao obavezu ispoštovali smo kao da smo im bili najrođeniji; nema revanšizma?
Svi sporazumi koje smo svako malo potpisivali, od 2020, pa evo do potonjih potpisa, bili su potvrđivanje odluka i politika DPS vlada biranih na kradenim izborima. I Zdravko, Marko i Janko, nosili su se sa nekakvim potpisanim pusulama u kojima je pisalo da prihvatamo naše spoljnopolitičke obaveze; da ćemo ostati na istom putu; da nećemo talasati; da se kunemo u potpis i popis da ćemo prije pucati u našu nogu nego u cipelicu iz Brisela.
Zakleli smo se i Zelenskom da ćemo dati najviše što možemo da odbranimo njegovu viziju slobode, Rusiji, da ćemo vječno braniti suverenost Ukrajine, Srbiji da joj nećemo priznati suverinetet i tako otpriznavati Kosovo, a Izraelu da ćemo ga razumijevati do poslednjeg palestinskog groba u Gazi.
Dakle, mi glasno držimo riječ prema vani, ali prema unutra smo mučki tihi. Gasologija povezana sa Psihologijom, međutim, uči da, ako već moraš da se g(l)asneš prema spolja, to uvijek radiš što tiše i skoro nedišući – kulturno i vaspitano.
Prosvjetari nemaju „svoj Brisel“, nijesu nikada bili dio nekog sporazuma, dogovarali su i potpisivali sa Dritanovom Vladom što je prilično diletantski. Ako hoće da im se ispoštuje potpis onda moraju „iskopati“ kakav obucak koji je negdje našaran sa DPS-ovom. Nažalost, biće teško – Đukanović je prema unutra dobro pazio šta potpisuje, ali je zato prema spolja bio galantan. Prosto, nije kontrolisao sfinktere; radilo se o stečenom, bezuslovnom refleksu.
Prosvjetni radnici i njihovi problemi nisu ni medijski atraktivni kao, recimo, regionalne teme. Da jesu, odavno bi imali podršku Tonija Picule ili, makar, gospođe Pisonero.
Ako se, ipak, odvaže da jako zaštrajkuju evo nekoliko upozorenja;
Optužiće ih da su bili na proslavi Dana državnosti Republike Srpske u Banjaluci;
Da ih je potkupio Srpski Svet da sruše novu vlast. Da su krivi što nam djeca ne pobjeđuju na PISA testovima! Prišiće im se i nezahvalnost jer ne mogu da se strpe jednu godinu, a pod Milovom vlašću su ćutali i trpjeli trideset godina. Zastrašujuće je, dakle, koliko bi sve moglo da zaliči na „ono doba“ kada se diskvalifikacijama obračunavalo sa štrajkačima svih vrsta.
Regionalne teme, međutim, mogu biti sjajan flaster za učiteljsko nezadovoljstvo.
To ide otprilike ovako: Prosvjetari ulaze u štrajk, a na našim, „konačno slobodnim medijima“ tema broj jedan je Ustav Bosne i Hercegovine!
Da li naši političari znaju da je Dan Srpske proglašen neustavnim?
Gdje to ima na svijetu da ideš negdje na nekakvu neustavnu svečanost u drugoj zemlji?
Kako bi to izgledalo kada bi albanski i crnogorski političari išli na svečanosti po Prištini koje nisu u skladu sa Ustavom Srbije? E, da, razlika je ogromna – Crna Gora je priznala nezavisnost Kosova pa mi ovo poređenje nije trebalo. Ipak, to znači da je Rusija uradila dobar posao kada je priznala Abhaziju i Sjevernu Osetiju jer tako nema nikakvih obaveza prema Ustavu Gruzije? O Krimu i još četiri regiona nekadašnje Ukrajine da ne govorimo. Uostalom, Amerikanci su „otpriznali“ Tajvan još sedamdesetih, ali su spremni da uđu u rat sa Kinom oko njegove nezavisnosti.
Vidite sada i sami da je medijski flaster za štrajk prosvetara sjajan i izdašno funkcionalan. Nakon nekoliko rečenica o regionu, Rusima, Amerikancima i Kinezima niko od vas više nije zainteresovan za priču o štrajku prosvjetnih radnika.
Ipak, štrajkovaće i to s pravom. Ako su obaveze i dugovi koje su nam ostavile DPS vlade za nas gotovo „sveto pismo“, red je da namirimo i potpisano od Vlade Dritana Abazovića.
A što se tiče revanšizma samo nekoliko činjenica.
Nema primjera da je neka nedemokratska vlast, nakon decenija nesmjenjivosti, prošla bolje nego oni naši vječiti gospodari. Snašli su se i u prvoj postavgustovskoj vladi – tranzitirali su po dubini, od Vlade do mjesnih zajednica, predstavljajući se kao profesionalci sa iskustvom, spremni za „meritokratiju“ i „šuplje filtere“ naše nove vlasti. Kroz manjinsku Vladu i zvanično su se vratili u sedla. Sve vrijeme ključni poklič tih jahača apokapilse bio je „nema revanšizma“!
„Tihi“ nesporazum, odnosno, latentna netrpeljivost i među novom parlamentarnom većinom, iznova je otvorila prostor za stare i oprobane kadrove bivšeg režima. Ako ne pobijede na konkursima onda ih postavljaju kroz razrađeni šematizam i po principu „biće on naš“! Može i tako, ali onda se postavlja pitanje čiji su „naši“?
Niste pobijedili zahvaljući onima koji su željeli da izgubite, nego zahvaljući ovima koji su rizikovali sve da biste pobijedili. E, ovi drugi su najgore prošli i neće vam (i nam) zaboraviti uslugu. Nema revanšizma? Ima, ima; sačekajte još samo malo!
