Vratio se narativ: „rade za Beograd!
To je bio i aperitiv, predjelo i glavno jelo do dvadesete godine, a onda su se režimski i NVO surlaši umirili nekoliko mjeseci.
Potom smo živjeli isti usud, a danas je to razigrana mantra; svi rade za Beograd, a poneko i za Moskvu.
Uglavnom, ovu „obojenu“ (be)smislicu smislili su veprovi i repovi koji su bili i ostali stara „vojna grla demokratije“. Reponje su najbolje znale kako se služi crvenom Dedinju i „besmrtnom dedici“!
Surlaši ne vide da albanski lideri rade za Tiranu ili hrvatski za Zagreb, ali „vide Srbe kako danonoćno rade za Beograd“?
Vide, zapravo, ali ih nije briga.
Surlaši, veprovi i repovi ne rade poput svojih đedova; za Rankovića i Krcuna, ne potkazuju svoju braću OZNI i UDBI, ali špijaju Briselu – U Beogradu imaju već otete stanove, a u Briselu im se nadaju. Malo morgen što bi rekao Milošević, dobiće iz Brisela taman koliko treba da začepe glad.
To što nalickane njuške iz čuvenih porodica analitikovića ne znaju ništa ali su navodni stručnjaci za unutrašnje i spoljne odnose, govori da su ih na ta mjesta postavili epštajnovci.
Dakle, što se mene tiče, a to predlažem i drugima koje prozivaju, odgovor na prozivku da radite za Beograd treba da glasi: mrš u rupu!
P.S. Nema razlike, izuzev etimološke, između repova, veprova i surlaša. Ako i pogriješite u imenovanju ne brinite; oni se odazivaju na svaku prozivku.
Piše: Goran Danilović
